Nezaboravan susret

11 jan
Sara Kurtović

Stojim na sarajevskoj stanici gdje pristižu autobusi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Čekam…Uzbuđenje mi povećava galama i žurba ljudi. Mnogo različitih lica, različitih generacija i raspoloženja, a ja u tim licima pokušavam pronaći tetkino. Dugo vremena se nismo vidjele. Ona živi u Njemačkoj, a jučer je doputovala u Mostar kod svojih roditelja. Danas autobusom dolazi u Sarajevo. Misli mi prekinu kratki, glasni zvuk SMS poruke. Tetka mi je javila da će zbog sudara na autocesti njen autobus kasniti. Sjela sam na klupu odmah pored autobuskog stajalališta da bih mogla vidjeti kada autobus stigne. Misli su mi zalutale negdje daleko, a odjednom primjetila sam imigranta kako je sjeo pored mene. Bio je uprljan, odjeća mu je bila poderana, a ruke prekrivene sa dosta ožiljaka. Ne znam šta da uradim…Možda da ustanem…Zašto je baš tu sjeo? “Nemoj se bojati. Nisam imao nigjde drugo sjesti, a čekam autobus. Već mjesecima pješačim, prelazim preko rijeka, šuma i napokon sam zahvaljujući jednom dobrom čovjeku skupio novac za autobus.“, rekao je kao da je znao o čemu razmišljam.Pričao je engleki jako dobro. Da nije oskudno obučen mogla bih pomisliti da je turist iz Engleske ili Amerike. Pitala sam ga odakle je. „Iz Sirije. Iz zemlje kontrasta. Iz zemlje koja je smještena na raskrsnici civilizacija. Zemlje koja je nekada bila ukrašena poljima pšenice, pamuka, vinogradima i maslenicima.Dolazim iz zemlje palminih oaza i livada prepunih olijanera. Dolazim iz zemlje koja u sebi krije arheološka nalazišta i usnule gradove. Moja zemlja krije historiju više od trideset civilizacija “, odgovorio je, a ja sam ga značajno, začuđeno pogledala. Imala sam osjećaj da razgovaram sa nekim velikanom književnosti, a ne sa osobom koja je protjerana iz svoje domovine i osuđena da luta svijetom. Njegov jezik i stil govora bili su fascinantni. Imala sam nevjerovatnu želju da nastavim ovaj razgovor. „Pričaš engleski jako dobro. Inače ljudi sa istoka imaju problema sa akcentom, ali ti i ne baš. Ta poređenja i opisi koje si koristio da opišeš svoju zemlju su dokaz da ti domovina nedostaje “, pokušala sam nastaviti razgovor. „ Zovem se Ahmed. Moji roditelji su dosta ulagali u moje obrazovanje. Dok smo živjeli u Siriji otac mi je posjedovao građevinsku firmu, a majka je bila poznata arhitektica. Radila je nacrte i za neke strane zemlje i pomagala je pri gradnji nekih svijetski poznatih građevina. Oni su dosta ulagali u moje obrazovanje, ali i obrazovanje moje mlađe sestre. Ona sada ima devet godina. Ja sam petanest godina stariji od nje. Planirao sam studirati književnost ili likovnu umjetnost. Tipični sam umjetnik. Nekada budem depresivan jer imam preveliku želju da stvaram umjetnička djela. Bosna je prelijepa i baš kao da je zemlja stvorena za umjetnike, ali moja duša je i dalje u mojoj domovini. Moja majka je sada u Francuskoj. Ona je odmah na početku rata dobila papire i posao u Francuskoj , jer je ona već sarađivala sa njima i radila nacrte za njihovu poznatu firmu. Ona nas nije htjela ostaviti u Siriji, a nije mogla ni odbiti takvu ponudu. Dogovorili smo se da ona prihvati taj posao i pokuša nabaviti papire i vize za nas. Trebali smo čekati naše papire u Turskoj, ali jedan dan majka nam se javila i rekla da ne postoji nikakva mogućnost da legalno dobijemo papire. U Njemačkoj je to dosta lakše, ali u Francuskoj ljudi nisu toliko tolerantni prema nama. Otac nije znao šta da uradi . Naš život u turskom kampu postao je jako težak. Nazad u Siriju se nismo mogli vratiti. Odlučili smo rizikovati i iz Turske gumenim čamcima pokušati preći na grčki otok Sakiz. Bili smo svjesni opasnosti kojoj se izlažemo,ali znali smo da je to jedini način da naša porodica opet bude na okupu. Iskreno rečeno nismo imali šta izgubiti. Moja sestra i otac su sada u Bihaću. Ja nisam imao novac za kartu, ali sada napokon možemo opet biti zajedno“, napravio je kraću pauzu od pričanja kao da je utonuo u neke svoje misli. „Vidiš ja sam umjetnik i obrazovan čovjek ali to mi ništa ne znači. Ipak sudbina nije bila na strani ovoga umjetnika“,ovom rečenicom završio je svoju životnu priču. U njegovim očima vidjela se nostalgija.“Nadam se da će vaša porodica opet biti zajedno. Još malo pa ćeš biti sa svojim ocem i sestrom.“, nasmiješeno sam rekla pokušavajuči ga oraspoložiti,.“Naša sudbina je prelijepa kada je uporedim sa sudbinama nekih mojih prijatelja i komšija. Bar su moji roditelji živi. Bar smo na sigurnom. Želiš li da ti ispričam neke priče i tragične sudbine nekih mojih poznanika i prijatelja?“,upitao je. Slegla sam ramenima, jer nisam znala o kakvim se pričama radi. Kaže da je njihova sudbina prelijepa. Kakva je tek onda sudbina ostalih? „Zatvori oči i ne otvaraj ih dok ne završim sa pričanjem, jer hoću da zamisliš svaku ovu priču u mislima. To je smisao umjetnosti. Zamišljati nešto što ne postoji ili nešto što je daleko. Ja sam sve to vidio svojim očima i nije jednostavno zaboraviti tako nešto“,rekao je. Zatvorila sam oči i pokušala sam u mislima stvarati slike. Počeo je pričati: „Za ove priče rijetko da je neko ljudsko biće čulo osim onih koji su ovo vidjeli i doživjeli. Prvu priču mi je mama napisala u pismu. Jednom mjesečno jedni drugima pošaljemo pismo samo da bi majka znala da smo živi. U Francuskoj je na dnevniku bila debata u kojoj se spominje da je broj ubijenih u Siriji taj dan viši od sedam hiljada, a da je među njima i francuski novinar. Zatim su novinari koji su bili prisutni na debati upitali ko je ubio francuskog novinara. Na to se francuski ministar nasmijao .On je znao da neće biti zainteresovani za sedam hiljada ubijenih Sirijaca. Toliko je naša krv jeftina. Druga priča je o očevom prijatelju i njegovom malom sinu. Moj otac još uvijek ne može da prežali to što nije bio u mogućnosti pomoći prijatelju. Njegov mali sin nije moglo izdržati glad i molio je oca da mu donese malo hljeba. Hljeb je sada u Siriji najveća poslastica. Otac je morao otići u sjeni blokade da donese hljeb. Odjednom začulo se pucanje. Snajperista ga je ubio .Dječak je vidio očevu krv i uzviknuo:“Oče! Vrati se! Ja nisam više gladan!“ To su samo neke od priča koje ja znam. To su priče za koje sam ja saznao, a još milion takvih su svakodnevnica u Siriji.“Nisam više čula Ahmedov glas. Nisam imala snage otvoriti oči, a suze su se nakupile na zatvorenim kapcima. Odjedom osjetila sam da me neko nježno dira po kosi. Bila je to tetka. Već dugo vremena je stajala iza i slušala, a ja je nisam ni primjetila. Ustala sam i zagrlila je. „Čula sam sve. Stajala sam iza tebe a nisi ni primjetila. Imam jednu ideju“, nasmiješeno je rekla. „Znaš da uvijek donesem nesto za tebe i brata. I sad sam donijela nekih i slatkiša jer nije uredu da iz Njemačke dođem praznih ruku . Ovdje se ne bi smjela pojaviti bez čokolade. Nekih slastica nema kupiti ovdje“, namignula mi je i pružila kesu koja je bila puna slatkiša. Znala sam šta tetka misli i sa zadovoljstvom sam spustila slatkiše na klupu pored Ahmeda i rekla: „Obraduj malo sestru sada kada se vidite.“ Zahvalio se i meni i tetki. Pozvale smo taksi, jer su koferi bili teški. Taksi je brzo stigao, a ja sam kroz prozor gledala prema stanici sve dok je nisam potpuno izgubila iz vidika.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 63 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments