Nestali

29 apr
Anel Mušanović

„Mislim da bih ostao baš gdje jesam, napravio šolju kafe i pustio uspomene da naprave najljepši film. A ako se ti nađeš tu, blizu mene – uradio bih sve da ti poklonim svojih pet minuta.“

Uvijek stavljam akcenat na riječi, ma kakve one bile. Ljudi ne vide potencijal koje one imaju, ne vide šta one nose i ko su one. Nakon nekog vremena želiš samo riječi i komfor koje one pružaju. Želiš nekog ko je tu i ko će slušati. Čovjek nikada ne može biti više drugačiji i poseban nego kada ti priča. Ali ima ta neka posebna čar kada slušaš nekog i zaljubljen si u način na koji ta osoba priča. Nisi zaljubljen u osobu, nemaš ljubav prema njoj, štaviše, romantika kao da nije prisutna- radije samo neka čudna melanholija tišine oko nas i brutalno savršena melodija za stolom koji pršti od emocije.

Prelijepo je biti zaljubljen u nečiji način prisutnosti u sadašnjosti. Natjerate da se zapitaš za sve one osobe koje su u tvom životu i koje postoje. Tek tako, nemaš tu erupciju kod njih, zapravo kada shvatim nemaš ništa od njih. Samo tako, najljepši stranci postanu blaga opsesija i zaljubljenost, a ti ostaneš zbunjen u mogućnost postojanja te čudne privlačnosti.

Uvijek sam volio stvari koje nisam mogao da razumijem, neke kadrove koji krše sve zakone normalnog i racionalnog svijeta. Uvijek su me privlačile stvari koje nisam mogao da razumijem, neke ljude u koje sam bio zaljubljen, a nisam volio. Uvijek sam volio stvari koje nisam mogao da razumijem, filmove koji nemaju krajeve i tiho ludilo poslije ponoći.

Mislim da tako naučiš da cijeniš nečije postojanje i šta ti ono donosi, tebi kao osobi i tvom životu. Postoje osobe koje ti život čine ljepšim, a ne trude se. Zamisli, ne radiš ništa i opet nekom donosiš sreću. Volio bih biti jedan dan ta osoba. Naravno, možda je sve ipak do onog ko posmatra i šta vidi u svemu tome. Ponekad smo slijepi na neke stvari, na neke ljude i zbog toga smo često ti koji budu povrijeđeni. Tužno je i prelijepo u isto vrijeme kako nam je potrebna bol. Mi ljudi smo ti koji zavise od nje. Zapravo, naša kletva je možda ta što bez tame nikada ne bi mogli da vidimo i volimo svjetlo. U potrebi smo balansa i dvije strane pa i sami postajemo više osoba skrivenih pod jednim tijelom.

I samo tako upoznaš stranca koji priča. I samo tako izgubiš se u ljepoti riječi koje izlaze iz njega. I samo tako pronađeš se u tom trenutku gdje imaš osmijeh na licu, sretan si i ništa više nije važno. Ostao bi tu pa čak i da se kraj svijeta približava, jer želiš ostati slušati riječi koje su toliko potrebne tvom biću.

Zamišljam da bi bilo tako prelijepo, svjetlo bi počelo da nestaje, ostala bi samo tama i još nekoliko sekundi smijeha ljudi oko nas. Mi bi bili tamo, apsolutno zaljubljeni jedno u drugo, u naše postojanje u sadašnjosti. Trenutak bi bio naša vječnost i tako bi otišli. Onda bi ostala tama i praznina. Ali ne ona tužna, mislim da bi ova tama bila sretna. Možda zato što je jednom u njoj neko vidio svjetlost i dvoje ljudi koji su umirali sretni.

If we had five more minutes of air to breathe
And we cried all through it
But you spent them with me
On our last few drags of air we agree
I was and you were happy

S ljubavlju i mržnjom…

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 65 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments