Nekrolog velikanu

25 apr
Merisa Bijelonja

Ima tako dana, kad ni sami ne znamo šta se dešava i koje nas svevišnje sile pomjeraju. Vuče nas nešto u svoju nutrinu, a mi kao da su nam oči sklopljene i staklene, idemo. A tamo je hladno, mračno, jezivo. Pušu vjetrovi i odjekuje praznina, samoća napuštanja. I ne znamo zašto i kojim povodom smo se našli na raskršću neba i zemlje. Pa nas pogodi vijest, kao meteor. Đorđe je stvarno postao mornar, nebeskog plavetnila. Tamo negdje već, u tim oduvijek za njega krojenim, prostranstvima, putuje i priča. A mi smo mislili da je besmrtan. Sad ga više ništa ne veže za nas, osim riječi koje je ostavio za sobom. Krv je samo tečnost, teče našim venama i pakleno je vrela, ali nas ne veže. Niko od nas nije vezan krvlju, ni vjerom, ni nacijom, a svi smo izgubili nekog svog. Sve nas za srce ujeda gubitak. Svi smo pokleknuli danas, kao vojnici u ratu sa suludim vremenom, jer je jedan od nas svoju bitku izgubio. I gubitak ispara naše misli, kao komad žice što odudara od ograde, negdje u Novom Sadu. Ili Sarajevu, možda i Beogradu. Ko zna, možda i u Osijeku. Gdje god ima njegovih vječnih sanjara, izbjeglica iz besmisla i onih koji se svoje pjesme boje, vlada muk. One stvari neprevodive u riječi isplivale su na površinu našeg mora i stoje tu, a mi šutimo. Sve je bilo rečeno, a niko ništa rekao nije.
Geni Dunava lede se u nama i zaustavljaju postojanja na momenat, da pozdrave još jednom, vječnog mornara, bez mora, koji je upravo krenuo na svoje najduže putovanje. Sa kojeg se, doduše, nema namjeru vratiti, a ni javiti nam je li sigurno stigao i da li su mu vrata od suhog zlata bila tijesna, kad je prolazio. Nećeš nam reći da li onaj „Duet“ još uvijek moraš pjevati sam ili nebo ga nebo već sluša u punom sastavu. No, dobro. Vječni dječak u tebi svakako nikada neće umrijeti, čak i da poželi.
Đorđe, mirno ti more. I laka ti noć. Bio si mi jedini izlaz iz ovog pakla, koji ljudi zovu svijetom. Moja jedina nada da umjetnost ne umire u onima koji je stvaraju. Uporno si pokušavao da nas ohrabriš da budemo svoji, da pjevamo i pišemo, razbijamo pa popravljamo, da si se više i umorio. Negdje, u nekoj zemlji, na kraju svijeta, odlučio si da odeš. Možda nisi želio, ali si morao. U redu je, ne zamjeramo ti. Sad je tvoj red da se odmoriš od svega što te mučilo. Samo nemoj, Đorđe, da nas zaboraviš. Nas, sanjare koje će zauvijek boljeti stihovi koje nikad nisu čuli uživo. Beskrajno ti hvala i budi miran. Nema više turbulencija, a i na mjestu gdje si ti sad nema ničega što boli i što smeta. Mi ćemo da se liječimo, a ti nam pošalji pismo kada ti i nebo dosadi. Sretan ti put, Đorđe i ne zaboravi – sve što si ostavio ovdje te čeka da se vratiš. A nećeš…

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 9 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments