Neki čudan osjećaj…

18 jan
Anonimno

Da mi je bar malo živjeti. Pogledati u prozor duše svoje što gleda prema svijetu i osjetiti sreću a ne samo jad i čemer . Da mi je shvatiti u čemu se krije poenta života. Noć je tamna a jutra tužna, beznadežna. Dušom mi nemir vlada. Nema spasa nema nade. Duša moja samo briga je. Pustit ću cvijeće neka cvijeta možda donese malo šarenilosti u ovom tmurnom svijetu bez nade. Ne živim više što želim živim što moram. Ali ko me pita ipak je to moja duša moj teret. Volio bih tako jedno jutro da me dočeka svijetlo nekog kraja, nikom živom poznatoga. Možda mi moja duša tek tada našla mir. Možda bi srce moje prestalo da boli. Kažu piši nešto pozitivno i lijepo. Šta može biti ljepše od vlastite spoznaje da više ovo nije za tebe. Duša me i dalje boli, pravo pitanje je hoće li bol ikada i sati. Patim u vlastitim očekivanjima. Sve što je lijepo odavno je stalo zamrznuto u nekom tamo više nepostojećem vremenu. Čekam stari sat da otkuca svoje zadnje muke. Možda ne može da se krene dalje, ali već odavno vrijeme je…

Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. 

(Visited 15 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments