Nekada

1 jan
Sinan Džaferović Vaajpa

Prođu oluje i tako te nekada stigne sve. Svaka suza sadrži jedan djelić traume
koju je pretrpio tvoj mozak, i zato te suze bole, jer dolaze iz duše. Nekada je
pritisak toliko velik da misliš da ćeš da se onesvijestiš, ali to se ne desi. Nekada
poželiš da umreš istog momenta, ali tu si, pregrmiš kroz taj momenat i ostaneš
živ. Čudno je šta se dešava u našim univerzumima, jer bol je nevjerovatna stvar
od koje čovjek stari nenormalnom brzinom. Nekada vrijeme nije uzrok starenja,
već bol i nekada ta ista bol napravi odraslog čovjeka od dječaka koji je samo
želio da ima sretno djetinjstvo, ali nažalost tu mogućnost mnogi ne mogu da
biraju. Nekada te uništi potpuno i nastavlja te udarati krvavog na cesti dok ležiš
i dok te sve boli, ali ista ta bol krvnički te udara, bez obzira što si već na podu.
Često te ista podsjeća da si živ i da još uvijek ima borbe u tebi, ali nekada si
jednostavno umoran i od borbi i od otpora kojeg pružaš sve te godine. Nekada
misliš da ne vrijedi ništa, ni borba, ni otpor, ni bol, ali mnogo godina poslije
shvatiš da si dobio mnogo benefita koje inače ne bi mogao imati bez iste boli.
Negativna strana toga je što ti ostavlja pečat koji se nikada ne može skinuti i
tijelo doživljava stres, pa se trzajima tokom sna pokušava otarasiti istog i budi
te odjednom. Srce krene ubrzano raditi, trzneš nogama usred sna kao ranjena
srna koja zna da joj se bliži kraj, ali gle čuda – ti si još uvijek živ. Ustaješ iz sna
kada se to desi usred noći i pitaš sam sebe: “Zašto baš opet?“. Mnogo puta sam
naveo da sam umoran od borbi i od pružanja otpora, jer se iznutra osjećam
toliko rasut na milion fragmenata, da jednostavno nemam snage nastaviti
dalje; čak jednom je došlo i do krajnje granice, gdje sam pomislio da imam
samo jedan izlaz, ali iz samog pokušaja na taj način bijega od sebe i od svega
ostalog me je spasio Bog koji je poslao nekoga meni jako dragog da zaustavi taj
proces. Iskreno, ne znam dokle ću moći tako da idem naprijed i nazad, jer čovjek
postane umoran od svega i samo želi naprijed, a odmora nema. Tone i tone se
spuste na leđa iznova i iznova gdje se osjećaš utučen i koliko god da spavaš i da
ti se tijelo odmara, mozak i duša su uvijek ti koji su umorni. Mozak je vidio
previše realizma, a duša se sklupčala u malu lopticu iz koje se odmotati ne
može. U očima ostalih ti si nevjerovatno inteligentno biće koje je puno talenata i
znanja u ranoj dobi, ali sebi si već odavno neko sebi jako star ko nema

mogućnosti da se odmori i ko ima želju da odmori, makar na jedan sekund kada
ustane sa tog poda. Prema svima drugima si topao, sa otvorenim zagrljajem,
osmijehom i dobrodošlicom, ali u tebi je još uvijek decembar koji čeka promjenu
sezone. Sve je zaledilo, a suze ne mogu saprati količinu prljavštine koju je neko
davno integrisao u tebe. Imaš osjećaj kao da nisi voljen nikako, ni od koga i imaš
osjećaj kao da nemaš mogućnost zavoljeti ponovo. Umireš za nekim osobama,
ali se ne osjećaš bitnim toliko da bi neko umro sutra za tebe. Umireš u sebi isto
kao što u decembru umire sve i sve je golo, hladno i prazno. Želiš da vrištiš, ali
ne možeš i sve je toliko bučno da sve stane u jedan tihi jecaj pun boli i tišine, s
opreznošću da te niko ne vidi i ne čuje. Za sve si dobar, samo si za sebe najgori i
nikad dovoljan i kuneš sebe što ne radiš više nego što radiš inače. Nekada je
samo previše toga, što stane u dvije riječi – “Dobro sam“.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 7 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments