Neizvjesnost i strah od sutra

3 feb
Sanina Herak

Putujem, noćima utiskujem patike u asfalt i mrsim se po ulicama.

Odlazim, a u meni kao da se prepliću nade i strahovi.

Pokušavam da upamtm svaki detalj i da očima urežem tragove,

koji će svjedočiti da sam tu nekad bila.

Ispisujem stranice ove knjige, a u meni svako slovo zadrhti.

Zagledana u mjesečinu koja prolama šumu iznad grada,

svađam se sa svojim mislima.

Koračam i slušam zvuk koraka, koji ostavljaju tragove kroz praznu noć.

Sve mi miriše na nešto novo, poput novokupljene odjeće,

kao da me za par koraka čeka raskrsnica.

Nisam sama, prati me moja sjena i ova ulica, tako beskrajna.

I evo me,

bojim se!

Da li ću vječno ovako lutati ulicom života?

Duga je ulica kojom koračam.

O, Bože, kuda vode ovi putevi?

Bojim se.

Očekujem vjetar da me odnese na onu pravu stranu.

Desno ili lijevo?

Reći će mi vjetar sudbine.

Sjećanja, ostanite uz mene,

zapisana u ovu knjigu, mojim nalivperom.

Pratite me do posljednjeg uzdaha,

uzdaha neizvjesnosti što ga najviše živim.

Dani prolaze, a ja još brojim korake,

koji me vode u budućnost i gnijezdo sudbine.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 287 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments