Neizvjesnost i strah od sutra

6 maj
Ilhana Salihović

Sumaglica besprijekora nazire se na vidicima iznad brda i dolina koje prelaze
sva ljudska saznanja. Teško je biti čovjek u svijetu ljudi, teško je izdvojiti se iz
mase onih kojima je strah i neizvijesnit smisao života. Tih zatvorenih,  tamnih
prostorija zvanih ljudi. A ja, sanjam i spim, a možda kad se probudim java bude
neko bolje sutra. Ja vjerujem da će biti bolje, svako sutra nova je prilika za borbu
protiv svog straha i neizvjesnisti koja prelazi sve granice ljudskih
normi. Nažalost, neizvjesnost je postala svakodnevnica svih nas. To je ustvari
nešto što se budi i spava sa svima nama pogotovo u ovom današnjem
vremenu. Baš nedavno, uvidjeh da je svijet zaista jedno divno mjesto ali se
dešavaju pogrešne stvari na pogrešnim mjestima i u nikad gora vremena.I sve
se svodi na to „a kako sutra?“. Trud i rad su ono što brišu to pitanje, a želja i
volja su neizostavni u tim aspektima. Boriti se znači živjeti i gaziti kroz ovaj život
satkan od bola i radosti, od uspjeha i poniženja i suza i smijeha.

Ta borba iziskuje radost tijela i duše,a strah je jedna barijera koja razdvaja želje od
mogućnosti. Od tih silnih pitanja šta će sutra biti sa nama,da li će iko od nas
otvoriti oči i moći ustati, pa i ako dođe tog bolje sutra,da li će ga iko od nas
dočekati spremno i vedro? Ne znamo i nikad saznati nećemo.Strah je
tama,vjetar i mrak.Toliko je mračan da ti se oči skupljaju u jednu liniju u
pokušaju da vidiš nešto. Naprežeš se. Moraš nešto da vidiš. Ne znaš šta je
to,plašiš ga se ali moraš da vidiš. Vidiš svijet u kojem živiš, ljude koje poznaješ,
ali to nije taj isti svijet i to nisu ti isti ljudi, shvataš nakon nekoliko sekundi. Sve
je nekako drugačije, izobličeno. Šta te tjera da to gledaš?! Ne želiš, plašiš se.
Ružno je, strašno je ali i dalje gledaš. A ja sam tada ostala iznenađena pred
svijetom i u čudu sam ga posmatrala. Kao da nije to onaj život kojeg pamtim,
kao da su svi izvori presušili i sada nestaje daha u beskraju vječnosti. Ostala sam
iznenađena, a ništa me nije iznenadilo. Svijet me je već toliko puta razočarao i
razveselio da sam sada spremna na sve, samo ne na iznenađenja poput straha i
čekanja nečeg nepoznatog, nama stranog. Ne mogu podnijeti niti jedno niti
drugo.

Želim samo živjeti. Ljepota života ogleda se u sitnim trenucima, u malim
stvarima i uspomenama. Živjeti znači voljeti. Ali nekad me to življenje ostavljalo
na cjedilu u potpunoj iznemoglosti. Ostala sam iznenađena, posmatrala bih sve
oko sebe i pomišljala da to jednostavno nije moguće.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 11 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments