Nedjelja

14 okt
Alma Brkić

Nedjelja je.

Još jedna u nizu u kojoj bezuspjesno trazim tebe.

Nedjelja je, a ja i dalje iscekujem da ces se pojaviti iza ugla zgrade i svojim prstima pozvonuti na moja vrata.

Pitam se, kada covjek prestane da misli na osobu koja mu se duboko urezala u srce, u sjecanje.

Kada covjek preboli, i da li je to uopste moguce?

Da li prava ljubav izblijedi, da li sa godinama postane manja?

Kako vrijeme odmice, sve sam vise sigurnija da nikada neces otici,iz ove glave, iz ovih misli,iz ovih ruku.

Bojim se da ces me uvijek pratiti, da ces mi biti za petama kao vlastita sjena.

Da ces mi brojati korake i vuci me nazad.

Bojim se da mi neces dati tako lahko da koracam naprijed i da sto prije stignem u hlad.

Upoznala sam mnoge ljude,brojna lica, i u svima sam trazila tebe, trazila tvoj osmijeh,pogled.

I pogodi sta?

Nisam uspjela. Uzaludno sam lutala, pokusavala, ali niko se nije mogao mjeriti sa tvojom hladnocom koju si mi pruzao.

Niko se nije mogao mjeriti sa tvojom zeljom za zivotom i novim danima.

Znas,

nema te struje, niti tog zemljotresa koji bi mogao s time da se mjeri, da se mjeri s tobom i onime sto ti ostavljas iza sebe.

Iza sebe, meni.

Nema tog neba, niti aviona koji me moze stignuti kada se sjetim tebe.

Ali isto tako nema ni tog groba u koji me pokopas kada me napustis tako lako, tako jednostavno.

Jos uvijek si mi sve sto si bio.

Jos uvijek ti pripadaju svi epiteti koje sam pisala nekoc drhtavim rukama.

Jos uvijek ti ja pripadam iako ti se nikada nisam cijela dala, niti smo se kada imali. Jos uvijek sam tu.

A ti?

Ti se pojavis iznenada kao kisa kada je susa, izrodis plod i nestanes. Ti letis bez lanca, bez mene.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 1 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments