Nečija majka je pismena, a nečija nije – ma nemoj

7 mar
Belma Palavra

Kad se već bavimo govorom svaki dan, a posebno ako se bavimo i pisanjem, volila
bih da shvatimo jezičke pojmove na pravi način, jer ipak je jezik osnovni preduslov za
to sve.
Ovom prilikom bih se osvrnula na razliku između književnog i maternjeg jezika – u
bilo kojem jeziku.

Ni sama ne koristim isključivo književni bosanski, već samo kad je to neophodno.
Zašto? Draža mi je opuštenija verzija i realno, puno je češća u svim domenama.
Književni je ipak potpuno služben i to je sasvim u redu, jer tako i treba da bude.
To je primjer / uputa kako treba govoriti i pisati. To koriste novinari profesionalci,
spikeri, profesori kada pišu stručne knjige, pravnici, koristi se u formalnom
obrazovanju i sl.
To je znači 100% pravilno, tako treba i super je kad možeš to postići u svom
svakodnevnom govoru.

Sigurno ste primijetli da svako malo neko relevantan za pitanja pravopisa mijenja taj
isti pravopis i uvodi neke nove izraze, fraze, pravila, dok istovremeno neki stari izrazi
postaju nepravilni i nepismen si ako ih i dalje koristiš – nema veze što si ih koristio
čitav život, sad više ne može.
Jedan čiko, profesor rek’o “nemere”, a isto tako je rekao i da je pravilno i “ne može”.

Ponekad to malo zamara, ponekad misliš da nema logike, ali uglavnom je u redu,
treba to znati, posebno ako je to jedan od alata u tvom poslu.

Međutim, mi svi kažemo da govorimo maternji jezik.
Eh, to je već nešto drugo. A isto je naše koliko i ovaj književni. Kako je onda moguće
da postoji toliko razlika u književnom bosanskom jeziku i u maternjem bosanskom
jeziku?
Te razlike zapravo nisu problem, problem je samo kad ne znaš razliku.
Tačnije, kad glumiš da govoriš književno, a zapravo koristiš maternji jezik, tj. onako
kako si naučen od rođenja i kako slušaš u svojoj kući svaki dan.
Ako se slučajno ispostavi da su ti maternji i književni potpuno isti – super, ti onda
nikad nećeš imati problem s tim.

Suština je u sljedećem: budi ono što jesi, ne glumi; ne stidi se svog identiteta,
porijekla ili nasljeđa (odat će te kad ti najmanje treba); radi na sebi, napreduj, super
je to, to je nužda i obaveza – ako mene pitaš; ako si napredovao – bravo za tebe, ali
ako nisi, ne glumi da jesi.
I još nešto jako važno: ne postoji pravilo “mi to kažemo ovako, to je kod nas
pravilno”! Ne postoji vaše i naše pravilno. Zna se šta je pravilno, a šta nije, književni bosanski ti to kaže i to vrijedi za svakoga, pa i za tebe “intelektualca” koji misliš da
se stvarno ti tu nešto pitaš.

Ne moraš znati, ne moraš napredovati niti raditi na sebi, samo to trebaš iskreno
priznati i sebi i svima, da se zna na čemu smo. Inače, više te ljudi poštuju kad i sam
iskreno kažeš da te nemaju zašto poštovati, nego kad glumiš da imaju. To ti ionako
nikad neće proći, vidiš i sam kad te niko ne ferma – a ti se uporno pitaš zašto? Pa eto
zato – vrlo je jednostavno, ne traži razloge na hiljadu nekih mjesta, traži ih kod sebe,
tu ti je sve – u svakom slučaju.
I kad valjaš do tebe je i kad ne valjaš – isto, do tebe je.

Nemojmo brkati pojmove. Jedno je bogatstvo različitosti, a nešto sasvim drugo je
“bogatstvo” gluposti. Treba, brate, ponekad i neku knjigu pročitati – kad već znaš
čitati, bilo koju, a ne samo baciti seen na nju i upaliti TV.

Pričaj ti svojim maternjim jezikom i akcentom, to je sasvim u redu.
Besmisleno bi bilo tvrditi da je nečija majka pismena jer govori na jedan način, a
nečija nepismena jer to isto kaže malo drugačije.
Pustimo majke na miru…
Sve su to načini i začini našeg, jednog te istog jezika. Nema razloga da ne koristimo
svu njegovu raskoš, naprotiv – koristiti to sve pravilno i na pravom mjestu u pravo
vrijeme je posebna vještina.
Samo nemoj brkati pojmove, nemoj raskoš maternjeg pokazivati tamo gdje se traži
raskoš književnog i obrnuto.

Govor prilagodi sagovorniku, uvijek, ako zeliš da te razumije i uvaži. Vrlo je jasno da
se ne možemo svima obraćati isto. Kako? Ovako: ne možeš sa svima biti ljubazan jer
ne razumiju to svi – oni koji su drski i samo za taj način znaju, s njima moraš tako; oni
koji su ljubazni i kulturni nisu zaslužili drskost i bezobrazluk – znači s njima ljubazno;
profesor na fakultetu je navikao na književni pristup, znači s njim pismeno / službeno;
u poslu također uvijek službeno i odmjereno; sa djecom jednostavno i direktno i
onako kako njih animira, ne razumiju oni romane ni referate, niti imaju strpljenja za
to.

Toliko za ovaj put na tu temu, čisto da ne bude da smo svi školovani i svi koristimo
taj svoj jezik svaki dan, a istovremeno se svi čudimo kolika nepismenost vlada.
Tačnije, nismo mi nepismeni, samo ne znamo baš precizno šta je to književna
pravopisna pismenost, a šta maternji jezik i da to može biti i jedno te isto, a i vrlo
različito.
Malo je komplikovano to sve, pa nije ni čudo što ne znamo.
Za utjehu, tako je u svakom jeziku – ni u Engleskoj skoro niko ne govori kao što je
Shakespeare (Šekspir) govorio, a također skoro niko ne razumije ni sleng.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 98 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments