Ne daš ti te pare

20 apr
Belma Palavra

Ovi poslodavci, tzv. privrednici što sad kukaju da je virus više pogodio njihove biznise nego zdravlje unesrećenih koji su mu podlegli, sad na koljenima mole i banke i državu da im izađu u susret i olakšaju nešto, pa onda kad banka kaže NE, mole državu da natjera banku da im se smiluje. Jadno.

Šta to bi gospodo veliki privatnici, kako je moguće da se falite svojim velikim uspjesima i SVI sebe doživljate i predstavljate kao da ste Microsoft – u najmanju ruku, a nemate neki budžet za krizne situacije, za nedaj Bože, za crne dane.
Ako imate, odriješite kese, sad su vam to te situacije – sve tri zajedno.
A ako nemate, pa kakvi ste vi to biznismeni i kako se uopšte možete smatrati uspješnima i važnima, presmiješni ste zaista.
Pa ne možemo tako u EU.

Besramno u pogledu radnika i zapošljavanja skoro svi imate istu politiku: ko hoće da radi uvijek ima posla, nezaposlenost je velika jer ljudi neće da rade bla bla, plata je kod nas redovna bla bla i sl.

Besramno te ljude za koje govorite da su nezaposleni jer neće da rade i dalje, kad rade, plaćate 500-700KM, nerijetko tražite da rade i po 12h dnevno, da dolaze vikendima, kao ponekad to tako mora kad je frka, pa onda se to ponekad počne da podrazumijeva kao normalno radno vrijeme, a plata uvijek ostaje ista – “normalno”.

Besramno tretirate ljude bez imalo humanosti i stvarate radni ambijent u kojem je radniku jasno da bi vam bio baš po volji samo ako bi on svaki dan u sedmici radio minimalno 12h, nikad ne išao na pauzu, nikad i ne pitao za godišnji odmor, a kamo li u sezoni i još on vama platio što ste mu učinili tu čast i dozvolili mu da svo svoje vrijeme, energiju i novac pokloni vama – eto takav radnik bi bio daleko najbolji i sva bi mu vrata bila otvorena jer “posla ima za one koji hoće da rade”.

Niko normalan ne bježi od posla, pa svi su se i školovali za nešto da bi mogli onda to nešto da rade.

Što se sad sekirate za svoje biznise vi veliki radnici, pa za sve koji hoće raditi uvijek ima posla, zar ne?

Što svoj strah gurate po tepih radnih mjesta, kao vama je jaaaako žao da ti vaši jadni, napaćeni radnici ostanu bez tih velikih 500KM plate?
Samo im se po plati vidi koliko se brinete za njih, da ne spominjemo “sitnice” tipa da ne smiju ni na bolovanje otići kad jedva stoje na nogama, ni kad su pod temperaturom, jer im prijetite otkazom i sl. izljeve vaše ogromne brige za ljude koji prije svega vama prave pare.

A sve što žele je stabilan posao i radno vrijeme i platu po zakonu – ništa specijalno zaista!

Radili bi tada rado čak i za vas takve, ali nedaš ti te pare, ne može kako je po zakonu već kako ti čiju muku iskoristiš i dogovoriš što manje da platiš, pa onda sve to zapečatiš ugovorom i kraj priče, ispadne da je radnik sam tako potpisao i na sve to pristao – jer on sam nije htio normalnu platu, po zakonu, sam je pristao na minimum, ne treba njemu više.

Sad ćete vi bankama predavati CV-eve, ići na besmislene razgovore i potpisivate sve moguće za vas nepovoljne ugovore, u protivnom ostajete bez posla, a posla naravno uvijek ima kad ljudi hoće da rade, a naročito ako su spremni da za taj rad sami plate razne visoke cijene – živaca, dostojanstva, privatnosti, pa i novca.
Tako valjda treba, da malo naučimo da najskuplje stvari nisu one koje možeš platiti novcem, već one koje se ne mogu platiti ničim!

Kažem, radili bi ljudi rado, ali nedaš ti te pare, a možda i nemaš – kako vidimo kroz ovu kuknjavu prema državi i bankama da spašavu “radna mjesta” i vaš luksuz izgrađen na tuđim mukama – razumije se, pa onda pomislim da ne samo da nedate, nego možda čak i nemate.
Ko zna, kad je karakter jeftin, sve ostalo je preskupo.

Lični stav po tom pitanju mi je uvijek bio: daj mi čak i to što niko neće da radi i pusti me na miru da radim. Sve uzimam, ništa mi ne moraš pomagati, SAMO mi nemoj ni odmagati.
Ništa mi nije mrsko, jer ima neka čar u tome da uzmeš nešto što je u haosu i središ to kako valja, da blista, da ide k’o po špagi. Više je čovjeku drago, a ima tu i nekog ponosa, zadovoljniji je jer je korisniji kad je teško nego kad je lako – lako može svako.
Ali opet – nedaš ti te pare.
A ja ću se uvijek snaći, ne moram moliti ni tebe, ni banku, a državu ionako kao i da nemam – nikad mi ništa nije dala, pa se nisam ni navikla oslanjati na nju.

Jedno znam sigurno: ljude s karakterom ne vole ni poslodavci, ni banke, ni država – jednostavno su im preskupi, hoće sve pošteno i dostojanstveno.
Ta neljubav je uvijek obostrana.
A ovi drugi, bez karaktera i dostojanstva su dragi svima, ali ne valjaju sebi – jednostavno su prejeftini toliko da nemogu sami sa sobom da žive, pa te frustracije iskaljuju na radnike, dužnike, građane – zavisi ko ih za šta moli.
Ova neljubav je jednostrana.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 59 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments