Nasilje nad ženama u BiH – gdje nakon batina?

29 jan
Nejra Borovačkić Abadžić

Posljednjih mjeseci u medijima sve su češće vijesti o ženama žrtvama porodičnog nasilja ili nasilja u vezama. Upravo takvu priču s novinarkom Nejrom Borovačkić Abadžić podijelila je jedna od žrtava porodičnog nasilja, gospođa I. U iskrenoj i otvorenoj ispovijesti otkrila nam je detalje o životu s nasilnicima, ali i o tome na koji način ih je prijavila.

”Šuti i trpi, biće bolje”

”Imala sam sretno djetinstvo i normalne roditelje pa sam očekivala i u mom braku da će to biti tako. Međutim, nije bilo baš kako sam to zamislila. Prvi muž je pio i tukao me. Nisam imala podršku porodice, svi su govorili “Šuti i trpi, biće bolje…” i u momentu kada su moja djeca odlučila da me zaštite svojim tijelom od udaraca odlučila sam da odem”, započinje priču moja sagovornica.

Nakon što je otišla od nasilnog muža, naišla je na čovjeka kojeg ona opisuje kao idealnog i živjela bajan život naredne četiri godine. No, kao i u dosta slučajeva to je samo bila iluzija, te se nakon toga pokazala njegova prava ličnost.

Od ”finog i kulturnog muža” do nasilnika

”Odjednom su počeli ljubomorni ispadi, kontrola i napadi panike sa moje strane dok sam se pitala šta će da uradi sljedeće i kako. Zabranjena mi je lična higijena, kontakt sa porodicom, iako sam radila nisam imala dodira sa novcem jer mi je oduziman na “fin” i “kulturan” način (“Treba nam za ovo, ono”) i uvijek je bilo kako on to hoće. Onda je htio da me zaključa u kuću i protiv toga sam se borila. Mislila sam da mi nema izlaza i sve kako je vrijeme prolazilo pogoršavalo se. Par puta me je fizički napao, prijetio mi i čak je došlo i do seksualnog nasilja. Osjećala sam strah i poniženost i on je govorio da ako ikome išta kažem da će reći kako sam to željela, da je to moj ispad, a ne njegov. Najgore u svemu tome što je on uvijek ispadao fin. Kod cijele porodice on je bio divan i svi su mi zavidili na njemu jer se on tako njima predstavljao. Često je prijetio kako će se ubiti, kada me pozdravi kolega s posla na ulici odmah je on ljubavnik. Čak nisam mogla da obavljam ličnu higijenu”, prisjeća se naša sagovornica.

”Jedini izlaz predstavljalo je samoubistvo”

”Nisam imala podršku bližnjih i čak sam pokušala samoubistvo. Popila sam tablete u nadi da se više neću probuditi, samo da sve to prestane, međutim probudila sam se na psihijatriji”, priznaje gospođa I.

Čak i nakon njenog pokušaja za slobodom kako sugovornica to prepričava, nasilje nije prestalo. Pogoršalo se sve nakon smrti njenog oca gdje joj je postavljen ultimatum da zaboravi na svoju djecu iz prvog braka, majku i sestru. Među njima je zapravo i jedna herojina. Naime, njena sestra je pronašla anonimni broj za prijavu nasilja i odlučila ga pozvati kako bi je spasila.

”Ovdje u Centru za socijalni rad u Tuzli su me primili nakon što su odmah odreagovali na poziv i napokon sam vidjela svjetlo na kraju tunela. Dobila sam pomoć koja mi je trebala i zahvaljujući njima sada sam sretna. Ponovo vjerujem da mogu da živim”, ispričala je sagovornica.

Njena borba nije bila bez prepreka i predrasuda od strane nadležnih institucija kao i od društva. Kada je pokušala prijaviti nasilje u policiji po prvi put dobila je odgovor kako za to ne vrijedi pisati prijavu jer je to “samo mala svađa, te da će sve biti u redu nakon pola sata”. Direktor Centra za socijalni rad u Brodu je blizak poznanik bivšeg muža koji ga je uvjerio kako ona jednostavno laže, a same socijalne radnice nisu bile istrajne da se nastavi pretraga gdje bi se pregledale poruke u kojima bi se vidjela istina.

“Ožiljci ostaju, a na nama je kako ćemo ih nositi”

”Okolina kao okolina uvijek osuđuje, ali nisam više imala snage da razmišljam o tome šta ko kaže i misli. Ja sam na početku sve krila od svoje porodice zbog toga što je on kreirao tu divnu sliku o sebi i šta god bih ja rekla ispalo bi da lažem. Mislim da u principu tu žena najviše krivi sebe i ne vidi izlaz iz toga. Mislila sam da ako ne pričam o tome onda ono i ne postoji, dakle jednostavno sam to potiskivala i trpila. Naravno nakon prvog braka sam bila skeptik, ali upoznala sam tog čovjeka na poslu koji se činio kao moje ogledalo. On je također samohrani roditelj, izašao iz braka i svi moji problemi su bili njegovi i suprotno. Stvarno je u početku sve bilo divno, no onda je krenulo to manipulisanje. To je sada dio moje prošlosti koju svakim danom nastojim izbrisati, važno je da gledamo u budućnost, moja djeca mi daju volju da nastavim dalje, a ožiljci svakako ostaju duboko urezani, važno je naučiti kako ih nositi”, kazala je sagovornica I.

Danas, kako ova žena – borac govori,  osjeća se sretno i ponosno na sebe. Sada ima podršku koja joj je uvijek trebala i koja joj je pomogla da iznova izgradi sebe.

Kada ovakve i slične priče posmatramo iz druge perspektive, onda se moramo zapitati koliko je još žrtava pronašlo svoj spas u ”Sigurnoj Kući”.

U razgovoru za Danijelom Huremović, voditeljicom ”Sigurne kuće Tuzla” saznajemo da u većini slučajeva pozivi koji primaju su oni koji traže više informacija o tome šta mogu žrtve učiniti ako trpe nasilje. Nažalost, mnogo žrtava ne shvata da mogu tražiti pomoć, da se nasilnik može kazniti i da postoji izlaz iz te torture. Česti su i pozivi samih žrtava koje prijavljuju nasilje nakon kojeg se dostavlja službena zabilješka odnosno prijava nasilja policiji, tužilaštvu i Centru za socijalni rad. Također dolaze i pozivi zabrinutih sugrađana i susjeda koji uz anonimnost traže savjete kako da prijave, spriječe i šta da učine povodom mogućeg nasilja.

”Trenutno se u Sigurnoj kući nalazi deset osoba od toga je šest žena i petero djece. Nekako prilikom pandemije bilježimo porast u broju poziva i boravaka u Sigurnoj kući. U poređenju sa prošlom godinom, povećao se broj osoba u Sigurnoj kući za 30%, a također je povećan i sam broj poziva na SOS telefon”, kazala je Danijela Huremović, voditeljica ”Sigurne kuće Tuzla”.

”Sigurna kuća” i Udruženje “Vive Žene” se nalazi na adresi Alekse Šantića br. 6 u Tuzli. Kontakt telefoni su 035/ 224 310 ili 035/ 224 311. Također za sve koji su direktno u kontaktu s nasiljem ili koji svjedoče nasilju tu je i besplatni SOS telefon broj 1265 ili putem Vibera na broj 061/ 042 308.

Razgovori sa stručnim osobama

U cjelini gledano, sfera intimnih partnerskih i porodičnih odnosa daleko je veći izvor opasnosti od nasilja za žene nego što je to šira zajednica. U BiH psihičko nasilje je tokom života proživjelo 42% žena starijih od 15 godina, fizičko 24%, a seksualno 6% kako navodi Agencija za ravnopravnost spolova BiH, 2013-te godine.

Još jedan od načina kako se može pomoći nekome ko je doživio nasilje jeste psihoterapija. U sklopu istraživanja razgovarala sam sa psihoterapeutkinjom Almom Tihić.

Na pitanje kako prepoznati nasilje, te koje postupke nikako ne smijemo trpiti, Tihić je odgovorila da nasilnika u suštini ne bi trebalo biti teško prepoznati. ‘’Nasilnici su osobe koje nas na bilo koji način uznemiravaju ili osobe u čijem se prisustvu, (zbog njihovih postupaka ili riječi) osjećamo uznemireno i ugroženo. Nasilje nije samo fizičko ili seksualno. Nasilje može biti psihičko, s toga je ključno pratiti svoje vlastite emocije u prisustvu određene osobe. Ako nas nečije riječi, dodir ili bilo koji kontakt uznemirava i ne osjećamo se ugodno, mi već treba ozbiljno da razmislimo da li se nad nama vrši neki oblik nasilja. Ne treba čekati da dođe do fizičkog kontakta da bi to nazvali nasiljem i osobu prozvali nasilnikom”, objašnjava Alma Tihić, psihoterapeutkinja.

” Ukoliko smo žrtva nasilja važno je biti svjestan da smo žrtva nasilja ali ne smijemo prihvatiti tu činenicu. Niti jedan vid nasilja se ne treba opravdavat ma iz kojeg razloga se on događao i uvijek trebamo naći način da se pobrinemo za sebe. Kada ne možemo sami proći kroz taj proces jako je bitan razgovor, otvorimo se osobi od povjerenja i kažemo šta se dešava. Nekada ne možemo ni prepoznati da smo žrtve nasilje i zato je bitno da se razgovara šta se dešava između naša četiri zida da bi eventualno neko drugi to možda prepoznao i skrenuo pažnju. Moj savjet je da ne zaboravimo da smo mi emotivna bića i da uvijek trebamo da se zapitamo sami kako se trenutno osjećamo jer svi treba da se osjećamo mirno i staloženo “, ističe Tihić.

Pokažimo žrtvama nasilja da nisu same i ohrabrimo ih da potraže pomoć , te da na vrijeme spoznaju oblike nasilja. Prestanimo da okrećemo glavu, prijavimo nasilnike.

Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”.  Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.

Tekst napisala: Nejra Borovačkić Abadžić

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 51 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments