Naše klupko od najlona

14 nov
Anel Mušanović

Kad sve ovo završi, samo se nadam da je tvoja ljubav bila par pola onog koliko sam ja volio. Sve ostalo možeš da imaš. Za sve ostalo me nije briga. Nemoj mi uzeti ono što sam mislio da postoji. Ja doista čuvam mnogo do toga koliko je čovjek volio.

Ljut sam ponekad na ljude zbog toga koliko su nemarni i koliko sebi dopuštaju da unište ljubav sebi i drugima. Trenutak ispunjen srećom, dvije ruke koje se snažno drže i onda glava u krilu kada se dođe kući. Slika koja blijedi, koja postaje tmurna i na kraju, sve je bila samo pusta laž.

Ljubav nikada nije ono što će biti, već radije ono što je bilo kada ste bili sretni pored neke osobe, kada ste joj držali ruku jer vas je taj gest činio sigurnim i na kraju kada ste se ušuškali na topla koljena samo čekajući tu ruku na svojoj kosi. Ljubav je sretna stvar, ono što dolazi poslije nije tako veliko da se sjećanje na ljubav pokvari. Ono što dolazi poslije jeste to da shvatimo da ne mogu zauvijek jedne ruke pronaći komfor u onim drugim, da se sreća može pronaći na nekom drugom mjestu i ono najvažnije, a to je da će se glava opet spustiti na koljena i ona ruka će opet poletjeti prema kosi – jer jedne ruke će uvijek biti željne češkanja te divne kose.

Kako starimo, shvatamo da ono što mi želimo nisu želje drugih ljudi i nikada ne treba da ono naše gubimo zbog nekog ko nije spreman da razumije koliko nam je to potrebno u tom trenutku. U tim momentima, čak se i ljubav klanja sreći, a mi treba da odustanemo od pokušaja da sačuvamo stvari koje nisu važne i da polomljene vaze ukrašavamo lažnim zlatom. Neke tradicije kao što su ove ipak treba ostaviti tamo gdje im je i mjesto. Ljudi nisu vaze, štaviše cvijeće su koje gubi svoj dom onog trenutka kada vazu ispustiš iz ruku i slomiš je.

I zato sam ponekad ljut na ljude jer ne vole sebe onoliko koliko su spremni da žrtvuju sebe za druge, a ti drugi jednostavno nisu i nikada neće biti vrijedni te ljubavi. U redu je odšetati od ljubavi. Važno je znati kada stvari prestaju da izazivaju sreću i postaju da bole. Kada najlon kreće da se trga, kada osmijeh nestaje i kada kafa postaje previše gorka, a ti si je uvijek pio bez šećera.

Možda danas treba da razmisliš o ljudima koje si volio, rukama koje su nekada bile na tvojoj kosi i vremenu koje si odlučio da ostaviš nekom. Ako se vratiš unazad i shvatiš da je sve ono što se desilo bilo važno za tebe u ovom trenutku i da bez toga ti nikada ne bi bio sretan koliko si sada, mislim da je važno znati da je ljubav samo dostigla svoj maksimum u tom odnosu i da još nisi pronašao svoju beskonačnost u nekom.

I kiša će nastaviti da pada. I tuga će biti prisutna. Jesen će da oboji sve u uspomene opet, a ja ću da tonem u san dok me nježne ruke miluju.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 4 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments