Najljepša fatamorgana

27 aug
Ali-Alija Mehić

Pucketanje kapljica od moj mat kišobran dok bez vazduha trčim na plaži ispod kuce. Do najbliže topole. To je bilo najdrevnije stablo okolo, pamtim ga od djetinjstva kako me uvijek štitilo od svega. Zurio sam u nabujalo jezero kako vjetar jesenski uzdiže opalo lišće. Čuvao ih je, kao ja nju. Samo što je, kao i vjetar, ukratko iščezla. A ja sam ostao sa ujedima od hladnoće na usnama. Što sam gledao dublje u vrtloge što su stvarali po jezeru više me gutala tama. I ko bi rekao, kiša je počela da pada i kroz krošnju topole niz čelo i skupljala se na bradi. Bile su teške, mnogo teške. Vukle su mi glavu dole. Pune žaljenja i jada te kapljice bivaše. To je nebo plakalo, nebo. Utonio sam u potunosti u prazninu horizonta kojem ne vidim kraja. Učinilo mi se kao da vidim neko biće vitke figure. Kako čisto, dječije pleše po jezeru. I kapljice su pitale dozvolu da padaju po nečemu tako čistom. Ta bijela put nalik bisera  i crna kosa tamnija od mastila olovke koja je opisuje. Pa i Hera, kraljica bogova  bi se postidila ove ljepotice bosanske. Usne mekane kao dva oblaka što se stapaju jedan sa drugim. Sada će, i one, kao i oblaci, biti nešto što samo posmatram iz daljine i zamišljam da ih mrsim i dodirujem. Čuo sam priče o vilama što se pojavljuju jednom svakih sto godina. Čuo sam kako samo jednom mogu voliti. Onaj ko im uzme to što vole, osjetit će bol takvu da smrt će okrenuti glavu kada mu odvajaju dušu od tijela, iz gađenja. Jer ta crna kosa će se motati oko vrata  uz proklete uspomene što te kao hrđa iz srži izjeda, nikad neće nestati. Moze se lječiti, ali nikad utišiti. Proklet je i onaj kojeg vole. Poslije ne zna za ništa osim priviđenja i lažne slike. Kuniti cu tu fatamorganu dok sam živ. Kleti ću je, samo zato što bez nje ne umijem. Ona je jos tu, vidim je, sjetim se kakva je koža ta čista koju sam ukaljao svojim dodirima bila. Oči kao čokolada koje žele samo ljubav . Sjetim se tog lijepog čeda što me omađijalo. Samo se sjećati i mogu jer samo tu još živimo skupa. Polako je hodala sporim koracima po vodi prema meni. Jezero se ledilo ispod njenih prstiju i pucketalo od mržnje što je vuče dole. Kada je došla ispred mene, pogledao sam u ta dva čokoladna prozora a iza njih  vrata Babilona okićena svime što sam ikad želio. Sve što sam posjedovao. Nježno me zagrlila, oproštajno i  poljubila sporo. Probudio sam se na plaži, oluja je stala. Sunce je grijalo toplo, poznatom toplinom. Na jezeru mi se samo učini još jednom, od prelamanja sunca u kapljicama. Učinilo mi se da je tu. A u mome srcu, vilinska prašina i otkucaj  zaledila.

-Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 2 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments