„Vidim te a tebe nema,čujem te a nisi tu, kad umorne oči sklopim ljubim te u snu…“- rekao je jednom pjevač u refrenu njegove pjesme. Ja sada čovjek bez adrese živim taj jedan refren. Ljubavi moja, zašto nam propisa kraj kojem nema lijeka, u kojem sam izgubljen u vremenu i prostoru? Dijagnozu si mi postavila, piše neizlječiv od tvoje ljubavi, vezan za tvoju ljubav dok ovo malo duše ponovno za tobom traga u nadi da će te naći na peronu izgubljenih ljubavi. U koji voz si ušla? Nadam se da nismo ušli u različit jer tragam i svaki dan čekam da se nekada sretnemo. Tražim damu sa sitnom građom, kosom sa zlatnim sjajem do pola leđa da se okrene,pogleda me zelenim očima i da se izgubim,da vrijeme stane i duša opet na tren oživi. Ponovno te čekam na istom peronu, dok ovo pišem molim Boga da prođeš ili da te sretnem slučajno na ulazu u voz. Gledam čovjeka nasuprot mene koji slika portret sretnog para i zamišljam nas. Zar ne bih bila prelijepa slika? Rekao bih mu da posebno naglasi tvoje rupice na obrazima i dobro oboji tvoje usne boje vina koje ne mogu prestati da ljubim. Šta misliš kako bi izgledao naš ponovni susret? Da li bi mi tvoj pogled kao nekada govorio volim te ili bi to govorio nekom drugom čovjeku, za mene strancu. Zar misliš ružo moja da te može neko drugi poznavati bolje od mene, moja duša tvoju dušu zna, davno su se srele ali nikada se nisu razdvojile. Razdvojila su se dva tijela ali ne i dva srca. Znam ružo moja koliko god daleko bila naša dva srca su jedno, naše duše su jedno i poznaju se previše dobro da bi bili stranci. Srce moje ti još šapuće volim te, talasi mora raznose moje riječi i poručuju ti gdje god bila da si još uvijek u mom srcu. Draga moja, malena moja nemoj da budemo stranci kada možemo da budemo najsretniji ljudi na svijetu skupa. Ne znam gdje si ali znam da te boli jednako kao i mene jer sada kada su svi otišli ostali smo sami i u tami se nadamo da ćemo se opet sresti. Gubimo draga moja, gubimo ovo vrijeme koje ljudi zovu život, znaš svakako je tog vremena premalo, brzo prolazi. Ja draga želim da vidim kako tvoja kosa sijedi na našem zajedničkom jastuku, s tobom da gledam kako odrastam i starim. A ne da gledam dane kako mi prolaze bez tebe, jer šta mi znaći život u kojem nema tebe. Uvijek si mi govorila da sam veliki sanjar, znaš draga i ostao sam. Svaku noć gledam u mjesec, nebo i zvijezde i čekam da se pojavi zvijezda padalica i da te poželim jer jedina želja si mi ti. Da si sada pored mene rekla bi: „Mi budalice to je mit ne vjeruj u to“, ali ja draga vjerujem u sve što me može spojiti sa tobom. Kada sunce progrije draga, oči prvo tebe traže jer si jedini smisao i sada samo čekam dan da dođeš mi. Sada draga zamišljam nas dok mi u pozadini pjeva pjesma „… dodirni me sasvim slučajno, poljubi me filmski nestvarno i najljepše kad je prestani okreni se i nestani…“. Draga nadam se da ćeš me bar slučajno sresti na ovom peronu izgubljenih ljubavi jer je to naša adresa stanovanja. Ja sada draga ulazim u još jedan voz, ista linija kojom smo se vozili skupa, prolazim na sjedište gdje smo mi sjedili uvijek, znaš još uvijek stoje izgravirana naša imena. Gledam kroz prozor u ljude stalno nešto žure. Malena moja idem vožnja je počela, ne brini ako nisi stigla vratit ću se ja opet na peron izgubljenih ljubavi,čekam te do vječnosti.”
Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
