Možda nije smjela

18 feb
Irvana Rošić

De mi reci, što ode onako ostavljajući pečat svog već izblijedjelog
života kao vječni trag i opomenu nama?
Što ne dade neki znak, samo da znamo da te više neće biti? A moglo
je.
Izvuče se duša tvoja između rebara i ode, ne okrećući se ka nama.
Ode i ne reče ništa.

Možda nije smjela.
Daj nam recept pa da napravimo takav život. Da se lagano izvučemo
ispod rebara i pobjegnemo u ćošak blijedila svoje duše. Duše kojoj
fali jedan dio. Dio duše tvoje.
Ostavi tvoja duša trag na pragu ulaza u život i izlaza iz nečijeg
sjećanja.
Ostavi tvoja duša zatvorene oči na zemlji kako bi s neba mogla vječno
gledati na nas.
Ostavi tvoja duša i jedno srce slomljeno, u ponor bačeno, zemljom
prekriveno.
Prešutjela je ta tvoja duša sebe nama, vjerujući da od njenih riječi
nema lijeka.
Ima. Samo to nije znala. I ne zna.
Ne zna da bi sad, evo baš sad, sve dali samo da je vidimo. Da ponovo
toplinu te duše osjetimo, makar ništa ne izustila.

Da slučajno ta krhka duša malo boje u naše životno sivilo prospe.
I još jedan trag ostavi. Neka ga.
Barem trag, kad nje već nema.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 1 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments