Decembar

21 nov
Nada Kisic

Sjedila je na krevetu i gledala kroz zamagljeni prozor. Vani je bilo
jako hladno. Bilo je hladno i oko njenog srca. Jedino što ju je grijalo
bila je šalica vrućeg čaja. Sjetila se, znate. Sjetila se njega i
svega što su imali. Zanemarila je onu suzu koja joj je skliznula niz
lice, pravila se da je jaka. Uvjeravala je sebe da ga je preboljela, a
duboko u sebi je znala da će još mnoge zime prolaziti i da će ga se
uvijek sjećati uz suze i hladnoću oko srca…
Ponekad želim da sam bolje iskoristila vrijeme s tobom… Poželim da
sam ti češće pokazivala svoje osjećaje, ali nisam, i sada jako
žalim zbog toga. Da sam bila otvorenija, možda ne bi sve tako
završilo.
Decembar je kao mi, lijep ali opet toliko hladan. Mi cemo ostati u
decembru, to je mjesec gdje je sve pocelo. Svaki decembar ce imati
lijepo sjecanje na tebe, jer je sjecanje na tebe suvise lijepo, ali i
bolno. Ja te ne mogu gledati ocima prijatelja, mogu samo ocima djevojke
koja te jako voljela. Ja cu ostati djevojcica u decembru, a ti me se
nekad sjeti i probaj naci  put do mene, jer ce te djevojcica sa zelenim
ocima i dugom smedjom kosom cekati ovdje, u decembru. Tamo gdje je sve
pocelo.
Kao sto je Zeljko samardzic rekao zaustavite januar, nek ponovi se
decembar..
Voljela je zimu, decembar i ovu hladnoću. Voljela je, jer samo to joj
je ostalo od njega, ostalo da podsjeća na ono što je bilo, a kao da
nije. Sama zima opisivala je njeno stanje. Poželjna, ali hladna. Takva
je postala posle njega

Shvatila je da je izgubila nekoga je suludo voljela, ali kasno..

Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 22 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments