Možda ipak neću otić’

27 sep
Anesa Šesto

Ne želim da odem, iako možda moram. Odbijam svaku pomisao na daljinu i drugu kaldrmu, na drugu rijeku koja razdvaja dva dijela grada, a mostovi na njoj hrabro stoje i svjedoče stoljećima, na druge ljude i tuđi jezik. Ovo je moj grad, želim ostati ovdje, ali možda ne mogu. Nalazim se na raskrsnici života, gdje jedni kažu ovo, drugi ono, a ja se gubim u mislima da se budim u krevetu koji nije moj, hodam ulicom koja nije moja, jedem hranu koju nije spremila moja majka i nana, a možda ću morati. Grad čije me zrake Sunca prve obasjaše, iako je zima na mom rođenju bila, a mojim roditeljima nikad toplije oko srca, puni nade kako će mi pričati priče o snazi Valtera, ljubavi Boška i Admire, hrabrosti Olge i Suade, a ovdje više nema Sunca za mene. Dao je moj otac i njemu slični mladost, neki mu drugovi iz klupa već dvadeset i koju godinu šetaju po nebu za ime Bosne, za Sarajevo, rodni grad, a ja prinuđena otići, iako odbijam. Želim graditi sebe ovdje, dok mi ova kaldrma osluškuje korake, dok bijem bitke sa životom, a nosim osmijeh na licu. Negdje u dubini srca nalazim neku nadu, jer u pet dijelova mozga ne mogu, da ću ovdje moći normalan život imati, da ću porodicu osnovati. Gušim se u sjećanju kako prijatelje pratim, na peronima izgubljenih nada, jer ovdje nema mjesta za nas. Bole me suze koje padaju niz lice majki koje pakuju kofer sreće, djeci ovog grada. Neki govore da hrabri ostaju, ali zar hrabar znači biti praznog stomaka i dugovima zbog računa za struju i vodu koji nisu plaćeni? Ovo pitanje često sama sebi postavljam. Jako me boli što je Miljacka tamna, a kako i ne bi bila koliko je palih snova preko Bosne i Dunava u Crno more odnijela. Bojim se da jedan od tih snova ne bude moj ili san moje sestre. Uskoro završavam srednju školu, znate ono, “upiši medicinsku i idi”,a ja sam jedno od te djece. Evo sad stojim, posmatram, ne znam gdje, kako i šta, nemam snage ostaviti oca, majku, kuću i plišanog medu s kojim spavam od kako znam za sebe, još manje mi se gleda kako su penzioneri prisiljeni jesti iz kontenjera i kako nemaju za tablete. Često se kroz čaršiju pročuje “vidi kako je njima tamo, svako ljeto novi Mercedes dovezu, a mi ovdje krpimo Golfa dvicu”. Nije da nema istine u tome, oni na Maldive, a mi u Neum preko Svitave. Možda zvuči neodlučno i bez smisla ovo sve, tako se zapravo i ja osjećam, ali možda ipak ima nade, da neću otići.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 111 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments