Most od kuće do sebe

2 jul
Amela Mustafić

Dvijehiljadite,
kad sam upisao gimnaziju,

prodao je kravu
i rekao
da se mostovi prelaze,
onda, kada se ne okrećemo
dok odlazimo.

Ne ostavlja ništa
jer ništa i ne postoji,

moj otac.

A, mati u suzama
i ništa nije rekla.

Rastanak,

pamtim njihove oči,
i dalje mi na san dolaze,
pamtim njihove oči,
i dao bih svoje
za jedan san,

san – u kojima će njihove biti…
biti drukčije…

Moj otac mrtav,
među mojim drugovima,
mrtav, jer nije ugledan,
i ore njive,
sadi bagreme,
voli pčele,
mašta o konjima,
djeci pravi svirale,
i uči ih da čovjek
insanom
postaje kada tuđu sreću pronađe
u svojim grudima.

Nikada ga doveo do grada,
nikada,
ni majku.

Stid – kada je izgovaram,
gledam vlastito umiranje,
on je moj nepređeni most,
on je sve što jesam i nisam,
i pokopao je sve što sam volio.

Stojim,
sad nas razdvaja najkraći most,
koji će biti najduži,
i neće mi dati da ih zagrlim
kada jednom dođem
tamo, gdje su oni.

I mati,
završio sam sve škole,
na vrijeme,
bio sam velik,
u očima,
koje nisu tvoje,
ni očeve,
i šta mi sad znače tuđe.

I stizao sam na vrijeme,
i jednom zakasnio,
zakasnio da razumijem
tog nesretnog Ziju,
njegovu Majku,
i ostavim sve
za naš most,
most od mjesečine.

Uzalud sada govorim.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 3 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments