Morana

28 jun
Asja Spahalić

Malena sniježna pahuljica se polako spuštala niz tobogan blagog vjetra ka listu na zemlji. Udolina koja se prostirala pod uzbrdicom je bila bijela i spokojna. Tihe pahuljice hodale su po vazduhu kao malene vile čarajući svoju zimsku čaroliju. Tišinu ovog prizora nisu ometali ljudi iz obližnjeg naselja, ali ju je prekinuo tresak vrata, kada je svijetlooki mladić provirio napolje.
„Tako je…bijelo!“-široki osmijeh mu je otkrio zube, čija se boja podudarala sa snijegom pod njegovim nogama.
„To je snijeg.“-nonšalantno je odvratio niži mladić, koji je bio naslonjen na okvir vrata, zabavljeno gledajući Istanovu reakciju na Moraninu zimu.
„Odrastao sam daleko, nisam znao šta je vrijeme, kamoli snijeg.“-zabavljeno je odgovorio, dok su mu se, skoro neprimjetne, bore oko očiju još više istakle od još šireg osmijeha. Njegov promatrač se nasmijao na tu njegovu rečenicu, shvativši je kao šalu slijedeći ga u kuću, kada je prošao pored njega zatvarajući vrata, a zimska idila se nastavila letećim pahuljama.
U mladićevom iskrenom oduševljenu božica zime, smrti i mraka je uživala. Njena crna, duga kosa koja ju je ogrnula kao ogrtač, bila je prošarana bijelim pahuljama, a njeni blijedi obrazi se se zarumenili kada se prisjetila mladićevog prelijepog osmijeha. I ona se osmijehnula svojim vučjim očnjacima koji nisu narušavali njenu ljepotu. Svojom tankom, blijedom rukom ukrašenom vučjim kandžama, ponijela je duše biljaka, koje je pokrila svojim snijegom i malenih životinja, koje su se smrznule pred naletom njene hladnoće.
Nestala je u sniježnoj mećavi i dalje sa osmijehom na ledenim usnama.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 25 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments