Moje sunce

26 jan
Emina Demirović

Sjedim na predavanju i pokušavam se skoncentrisati na profesora kod kojeg postoje velike šanse da neću položiti predmet. Često pomislim da imam problem s usmjeravanjem pažnje na određenu stvar ali to je sada manje bitno. U tom moru misli i uraganu ideja uspijevam se dozvati na dvadeset sekundi i rečenica koju je profesor izgovorio me toliko dojmila da sam morala o njoj pisati. ˝Sunce je opsano, ali ga mi volimo, divimo mu se i ne možemo bez njega˝. Ne znam koliko će ljudi ovo pročitati. Ko zna možda jedna osoba, možda hiljade njih. Kakogod sigurna sam da će se pronaći u ovom što ću napisati. Vjerovatno će to biti starija verzija mene koja će se smijati svojoj gluposti, ali nije ni to toliko loše. Shvatila sam da svi mi imamo neko svoje sunce, nekoga koga volimo više od sebe, kome se divimo, bez koga ne možemo, nekoga ko u trenutku može srušiti sav naš svijet. Kod mene se desilo to da je moje sunce postala osoba za koju nisam mogla ni naslutiti da će mi toliko značiti. Nije lako živjeti u strahu, da li je to strah od gubljenja te osobe ili možda od mogućnosti da je toj osobi svejedno što će vas izgubiti i koliko god vas sunce držalo toplim i grijalo vas uvijek treba biti oprezan jer ne prežive oni koji se suncu previše približe. A smrt nije samo fizička, mnogo je gora ona što je proživljavamo svaki dan. Iznova i iznova naša duša umire i nestaje zajedno s našim snovima o onome što je moglo da bude. Mnogo puta uhvatim sebe kako razmišljam o tome kako bi život bio lakši da neke ljude nisam ni upoznala, ali da ih nisam upoznala ne bih doživjela ljubav a radije bih živjela melanholičan život nakon ljubavi velike nego bezbolan i monoton bez ljubavi.

(Visited 10 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments