Moje oči vide drugačije

8 apr
Belmina Hasić

Oduvijek sam mislila da ljudi koji rade loše stvari, ponavljaju iste greške iznova i iznova zasluzuju neku vrstu stručne pomoći. Gledala sam ih sa strane kao potencijalne ‘bolesnike’. Sve su to bile moje misli o njima do onog trena kada sam počela da radim isto. Onda sam shvatila da ljudi rade greške jer su tužni, povrijeđeni, sami. Nisu svi jaki onako kako izgledaju. Zato i činimo greške. Da bi svojim lošim postupcima prekrili strah i samoću. Radimo to da bi prekrili tu bol u grudima, te jake otkucaje srca i te slabe šumove u duši. Dođe do izumiranja svega toga, znate? Dođe do trena kad se nagomila lošeg da ne znaš na koju stranu da se okreneš. Umjesto da se okreneš na pravu stranu, onu dobru, nastavljaš koračati onom lošom ponavljajući iste postupke. Taj korak ka budućnosti upropasti svaku šansu da bolje sutra. Tada prestaješ sanjati. Nestaje i onaj mali tračak nade da će se ono ‘bolje sutra’ desiti. Tužni smo. Mnogo smo tužni. Ali ta tuga dođe niotkud. I nije to do samog čovjeka. To je do nečeg unutrašnjeg. Ne bih znala da vam opišem to jer ni sama svoj smiraj u duši nisam našla. Teško je kad ostaneš u bijedna četiri zida sam sa sobom. Povuče se čovjek u tamu svog očaja i ponovo ne zna gdje dalje. A i gdje bi otišao kad je sam? Nema nikog. Ostajući sam bez svega, počinjemo misliti na loše stvari. Nestaju blage emocije i stvara se mržnja. Ne bilo kakva mržnja, jedna opaka i posebna vrsta mržnje. Mržnja prema samom sebi. Zbog toga činimo loše. Ali svi smo ljudi, griješimo zar ne? Nismo savršeni i nikada biti nećemo. Šteta što se neki ljudi s tim ne mogu pomiriti. Velika šteta.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 30 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments