Moja ratna priča

24 dec
Sara Kurtović

Pričali su i meni ratne priče. Sjedim na klupi, gledam u Miljacku, a svaki njen šum nanosi mi bol i vraća me u magle ratnog vremena. Miljacka razdvaja sarajevske obale, a razdvojila je i jednu majku i njeno dijete, i još jednu majku i njeno dijete i bilo ih je.. Slušam priču, jednu od hiljadu, jednu od 10 000, jednu od 100 000…Slušam: Sarajevski mostovi vijekovima ponosno stoje, svjedoče o davnim vremenima, razdvojenim obalama i ljudima, ali jedan most ima posebno mjesto u mojoj duši i to je dio moga života koji ne može nestati i moja potraga za novim početkom. Gledam u Latinsku ćupriju, a ona iz daljine vremena otkriva izgubljeni dio mene, otkriva tragičnu sudbinu moje majke, ali i dio moje sadašnjosti. Zatvorila sam oči, uplovila sam u sjećanja, a slika moje majke pojavila se u mojim mislima. Bila sam mala, rat se izbrisao iz moga sjećanja, ali sjećanje na majku ne može se ničim izbrisati. Ostala sjećanja prekrio je pijesak vremena, ali otac mi je pričao dosta o tome. Sarajevo je bilo pod opsadom. Mene je već tri dana mučila groznica. Roditelji su se brinuli i odlučili su da me odvedu do mamine prijateljice doktorice. Selma je imala malu, improviziranu ordinaciju i brinula je o ranjenim i bolesnim. Prelazili smo Latinsku čupriju, most na kojem je ubijen princ Franc Ferdinand, most na kojem se pisala historija Prvog svjetskog rata, a toga ratnoga dana i historija dvadesetog stoljeća, agresije svetskih razmjera i moje majke. Granata…Gledala sam prema mostu. Očima sam tražila majku u masi ranjenih. Moji roditelji su tamo negdje na drugoj strani. Tako sam željela otrčati do njih. Otac je prenio majku i ranjene na drugu stranu obale. Više ih nisam mogla vidjeti, Mrzila sam Miljacku, obale i sve što nas je razdvajalo. Sarajevo je poznato po mostovima, oni spajaju ljude, a sada sam ja na jednoj obali, a oni na drugoj. Mostovi nas nisu spajali. Više se ne sječam ničega. Otac je pričao da je najteži trenutak u njegovom životu bio preći Latinsku ćupriju, preći na drugu stranu i saopštiti mi da se majka neće vratiti. Ona više nikada neće preći taj most. Suze lagano klize niz obraze. Otvaram oči i opet iznovai iznova gledam na drugu obalu. Majčina duša je sigurno prešla most, sigurno je došla do mene. Sa tom činjenicom mi je jednostavnije živjeti i vjerovati. Nije lako živjeti, ali taj most je dokaz da je život nepredvidiv…” Sjedim..Slušam…Plačem, ali sada tiho i prkosno. Dobro je znati da neke priče ne blijede. Život nas na to podsjeća i ranjava svaki dan. U život je teško prelaziti sarajevske mostove. Za nekoga je to samoi most, obična svakodnevnica, ali ja znam da svaki sarajevski most ima svoju dušu. Svaki sarajevski most ima priču, ima 1000 priča, ima 10 000…ima priče i o ljubavi i o pobjedi i o ratu i o ponosu.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 80 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments