Moja domovina

17 mar
Amna Imamović

Probudio se iz dubokog sna bez ikakvog sjećanja. Misli više nisu one uobičajene, pojaviše se pitanja a da nije znao zašto su tu. Leži i osjeća neku silu koja ga podiže, zna da mora ustati. Zapravo, mora dotaći tlo nogom. Kada konačno dotače suhu zemlju, primijeti da je bos. Podiže pogled i ugleda začuđujuće nebo. Nije siguran da je ikad nešto takvo vidio. Izgleda kao da je mrak, a tamno nebo neko je posuo bijelim, ljubičatim i roskastim oblacima, koji se igraju u vrtlogu. Jedna boja utapa se u drugu. Nešto na nebu sjaji i blista, kao neka tačkica, a zatim postaje sve više i više primjetno. Spušta pogled malo niže i vidi visoka brda, neka s prelijepim drvećem, a neka s isušenim stablima. S jednog brda pleše zelena, a s drugog smeđa. Kroz tlo osjeti da na jednom brdu još neko stoji. Neko poput njega, zbunjen i radoznao.

Probudila se iz dubokog sna bez ikakvog sjećanja. Misli više nisu one uobičajene, pojaviše se pitanja a da nije znala zašto su tu. Leži i osjeća neku silu koja je podiže, zna da mora ustati. Zapravo, mora dotaći tlo nogom. Kada konačno dotače suhu zemlju, primijeti da je bosa. Podiže pogled i ugleda začuđujuće nebo. Sunce je malo i sija vibrantnom žutom, a bijeli oblaci veselo se igraju u vrtlogu. Čuje cvrkute veselih ptica i osjeća blag topao vjetarac. Spušta malo pogled i vidi visoka brda, puna života i zvuka, ljepote i radosti. U daljini kao da ugleda neku siluetu, učini joj se da tamo stoji neko.Neko poput nje, zbunjen i radoznao.

Oči mu i dalje tragaju. Vide dolinu, u dolini male kuće. Nešto mu je šapnulo da su skoro sve prazne.Ljudima su rekli da zemlja nije njihova.U daljini ne može više ništa naslutiti. Konačno pogleda u svoje noge, u tlo na koje ga je nešto primoralo da stane, bos. Čuje nešto. Tlo pod nogama ništa mu ne pokazuje te on ponovo podiže pogled. Odjednom u onoj dolini nema više kućica, vidi dvije grupe ljudi na suprotnim stranama. Nešto mu došapta da su to vojnici, i jedni i drugi sa sabljama, i jedni i drugi strahuju i bjesne. Kako se približavaju jedni drugima, on osjeća sve veći nemir u duši, osjeća kako krv teče kroz svaku venu u njegovom tijelu, i iako je tako udaljen, dobro čuje zveket zaoštrenih sablji. Kao da ga neki vjetar gurnu, koraknu naprijed, i u sekundi, kako zatvori oči, prestade sve. I promijeni se pejzaž. Još je na istom mjestu, a ne vidi isto. Nesta vojnika, a ni kućica nema. Brda su nestala, ali vidi neki put. Put vodi do nekih građevina, i sada zna da su u građevinama ljudi, čak su neki i vani. Ovog putane osjeća da su ljudi ljuti niti bijesni, nešto mu reče da ti ljudi traže novi početak… Novi početak, novi početak, novi početak…a šta je bilo prije? U zraku osjeti melanholiju. Još nije saznao zašto je vidio one vojnike, a sad vidi neki gradić – šta se dešava? Ovog puta sam pruži korak naprijed i ponovo vidje vojnike, sada bez sablji, ali s nekim moćnijim, težim oružjem. Ponovo zakorači, i ponovo vidje gradić, sada sa više ljudi. Kako korača, osjeća da se smjenjuje ta grozna atmosfera bijesa i straha, i melanholije. Primjećuje da, kako god zakorači, brže, sporije, desno ili lijevo, naprijed ili nazad, ukoso ili skakućući, uvijek samo čuje dva glasa. Odluči saznati, zašto su ta dva glasa, i te dvije slike, najbitniji.

Oči joj dalje tragaju.Ugledaše malo selo, u selu ljude. Nešto joj je šapnulo da se spremaju za selidbu, gotovo su spremni. Zapitala se zašto se sele, i zemlja joj je odgovorila. Čula je ubrzane otkucaje srca tih ljudi. U trenu je osjetila njihov strah, patnju, i tugu. Zemlja joj je plačući, slikom raštrkanih ljudi, odgovorila zašto se sele. Govore im da to nije njihova zemlja. Ljudski instinkt možda, htjela je prići tim ljudima i razgovarati s njima, ali kako prigrli njihovu tugu i strah kao da su njeni, promijeni se sve. Još je na istom mjestu, ali sela nema.Ostala je samo pusta zemlja. Ljudi su, doduše, još uvijek tu. U sredini se nalazi grupica ljudi, jedna porodica, skupljena, zatvorenih očiju. Desno je neka druga grupa ljudi. Zemlja joj reče da su to vojnici. Lijevo se nalazi neka druga grupa ljudi. Zemlja joj reče da su i to vojnici. Opet osjeti tugu i strah, melanholiju u zraku. Ljutnju i bijes u desnoj i lijevoj nozi, ali bol u srcu i mučninu u stomaku. Zakorači još jednom i vidje selo, još jednom i vidje vojnike. Nastavi koračati.Uvijek se dvije slike ponavljaju.Čuje samo dva glasa, miriše samo dva mirisa, i vidi samo dvije slike. Odlučila je saznati, zašto su ove dvije slike najbitnije.

Hoda on tako dugo, i što više koraka napravi, više saznaje. Zemlja odjednom uzviknu na njeg da stane. Je li svjestan šta je sve vidio? Ni on sam ne može odgovoriti. Sve što zna jeste: kad je među vojnicima, bilo da su sa sabljama ili s puškama, bilo da ima samo malehni nožić ili čak ništa, bilo da se bori s ostalim vojnicima ili da se bori na ulici na kojoj mu zemlja kaže da je odrastao – zna da nešto štiti. Zna da je nečiji sin i da je nečiji brat, da je nečiji prijatelj i da je nečiji muž, i zna da je nečiji otac. Zna da on voli njih i da oni vole njega. Zbog toga zna zašto je ova slika bitna. Jer što se više vraća u ovusliku i što duže čuje ovaj glas, to je više svjestan da je svaki vojnik kraj njega isti kao on. Ali ovi vojnici vole nešto što on još ne razumije. Više je svjestan krvi koja se prolijeva kraj njeg, i na njegovim rukama, i koja lije iz njeg. Svjestan je užasnog mirisa krvi koji postaje sve jači i jači. Oprema na njemu postaje sve teža i teža, a ruke mu više ništa ne mogu držati.Sve što on zna jeste da kad vidi onaj gradić, i osjeti onu melanholiju, ti građani znaju za one vojnike. I da su oni ti koji tuguju za njima. Jer su oni bili oni koji su javno govorili da su umorni od priče da zemlja nije njihova.

Hoda ona tako dugo, i što više korača, više saznaje. Zemlja odjednom uzviknu na nju da stane. Je li svjesna šta je sve vidjela? Ni ona sama ne može odgovoriti. Sve što zna jeste da kada vidi selo, suze liju bez objašnjenja. Nekako im čita misli i osjećanja, a sjećanja im nisu vesela. Oni ne znaju čija je zemlja, ali znaju da neko ne želi da budu na njoj. Osjeća svačiju bol jer zna, ona je nečija kćerka, nečija prijateljica, zna da je nekome žena, i da je nekome majka. Zna da ona voli njih i da oni vole nju. Zbog toga je ova slika bitna, jer su ljudi iz tog sela poput nje. Ali ti ljudi vole nešto što ona još ne razumije. Više je svjesna krvi koja lije iz srca drugih ljudi, starijih i mladih, više je svjesna užasnog mirisa krvi koji postaje sve jači i jači. Sve što ona zna jeste da je i ona porodica između vojnika iz istog sela. I pored sve te buke s desne i lijeve strane da su oni njihovi, zna da su i oni umorni od te priče. Zemlja nije vaša.

Od sudara tih dviju slika ni on ni ona ne mogu više bosi hodati po zemlji. Zemlja plače a i oni s njom. On na jednoj strani brda, a ona na drugoj. Legnu oboje da razmisle. Ko su oni seljaci, ko su oni građani, ko su oni vojnici… bilo da se mjeri u sekundama ili u minutama, u satima ili danima, u godinama ili stoljećima, ovo se dešava predugo. Zatvoreni tunel bez izlaza… Osim… Osim ako on zna ono što ona ne zna.
Osim ako ona zna ono što on ne zna.
Sad su oboje svjesni svoga supostojanja, i zemlja im govori da imaju odgovore jedno za drugo.

 

Ustanu na svoje noge, i počnu hodati… ne – sad moraju trčati! Zemlja neprestano plače, plaču i oni s njom. Ovog puta zemlja plače, možda od radosti. Hoće li ovo dvoje shvatiti? Trče, stopala im gore, ali kad god bosom nogom dotaknu zemlju, znaju da su bliže. Trče, i trče, i trče. Konačno, vide jedno drugo, približavaju se postepeno.

Sada stoje jedno naspram drugog. Nisu im potrebne riječi. Oboje znaju da su oni i onī ljudi zajedno. Znaju da su oni seljaci i građani i vojnici njihovi. Kako su stali jedno naspram drugog, shvatiše čiji su u potpunosti. Otkad su prvi put bosom nogom stali na zemlju, počeli slušati i živjeti priču zemlje na kojoj stoje, ponavlja se samo jedno pitanje. Nisu ga čuli odmah, isprva je to bio samo zvučni talas nošen zrakom… Kako su više koračali, jasnije su ga čuli.

Čija je ova zemlja? Čija je ova zemlja? Čija je ova zemlja? Čija je ova zemlja?

Bit će da ga oboje čuju istovremeno, i da je sad, više nego ikad, zemlja glasnija.

                                    Ova zemlja! Ova zemlja
                                                je naša!

Njena bol i njena patnja, njena radost i njena blagodat, njene vode i njena polja. Njen narod. Sve je to naše!!!

Ova zemlja je naša domovina!

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 83 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments