Moja aktivistička priča

14 feb
Marija Vranješ

Zovem se Marija Vranješ. Dolazim iz Prijedora. Pohađam četvrti razred Ugostiteljsko- ekonomske škole, smjer poslovno- pravni tehničar.

Moja aktivistička priča počinje još u osnovnoj školi. Bila sam član Savjeta učenika. U višim razredima sam bila redovno angažovana u humanitarnim akcijama i tada postajem aktivan volonter u „Dnevnom centru za djecu i omladinu“ Prijedor. U centru ostajem tri godine.

Moj aktivizam se nastavlja u srednjoj školi. U prvom i drugom razredu sam ponovo bila član Savjeta učenika, dok u sljedeće dvije postajem predsjednik . U novembru 2017.godine odlazim na konferenciju Mresursa (Mreža savjeta učenika Republike Srpske) i tamo postajem PR prijedorske regije. U decembru iste godine sam prisustvovala konferenciji MresvuBiHa (Mreža savjeta/vijeća učenika u Bosni i Hercegovini).

Nakon toga sam čula za nevladinu organizaciju „Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini“. U januaru sam otišla na njihov seminar. Tu sam dobila smjernice za osnivanje lokalnog tima, što mi je i bila želja.

Zbog tragedije koja je zadesila moju porodicu, nakratko sam prestala da se bavim volonterskim radom i aktivizmom, ali ubrzo sam se vratila tom zadatku jer sam uvidjela da mi pomaže da prebolim svoj gubitak.

U maju 2018.godine sa drugaricom odlazim u Banjaluku na seminar pod pokroviteljstvom NJemačke fondacije Schϋler Helfen Leben Stan Up II. Tu sam provela tri divna dana. Naučila sam pisati projekte i stekla sam prijatelje sa kojima sam i danas u kontaktu.
Krajem maja uključujem se u psihološke radionice.Trajale su četiri dana i bile su mi korisne u kasnijem radu.

Sredinom juna odlazim u Trebinje gdje se održavao veliki SHL EVENT. Ponovo se sastajem sa svojim društvom sa Stand Up seminara i upoznajemo nove ljude. SHL je okupio preko 100 mladih iz cijele Bosne i Hercegovine.

U julu mjesecu odlazim u Sarajevo na Move On seminar i dobijam projekat „Teatar na otvorenom“. On bi se do kraja 2018. godine trebao realizovati.

Poslije Sarajeva odlazim u Novi Grad gde na obali rijeke Une prisustvujem jednom ekološkom kampu.

U to vrijeme popunjavam i prijavu za 22.Omladinske susrete u Trebinju. Organizatori prihvataju moju molbu, pa odlazim na taj veliki događaj. Tada prvi put dajem krv, jer je bilo organizovano dobrovoljno darivanje.

Počela je školska godina tako da sada imam privatnih obaveza, ali radim i projekat koji sam dobila u julu, a nakon njega ću dobiti svoj lokalni tim.

Nadam se da ću nakon završetka srednje škole imati prilike da budem aktivna, jer mislim da mogu pružiti mnogo.

Želim poručiti svim mladima da slijede svoje snove i slušaju svoje srce. Mladi ljudi nisu pokvareni, žele da pomognu, žele da uče, ali im treba podsticaj da izađu iz letargije. Zajedno možemo mnogo, ali je potrebno da shvatimo da se moramo pokrenuti i da se neke stvari neće uraditi same.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 73 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments