Miris godišnjih doba

28 maj
Maid Čorbić

U mome sokaku često se organizuju različiti događaji za sve generacije, bez obzira koje to godišnje doba bilo.U proljeće ptice počinju da se bude baš kao i priroda oko mene;u ljeti sami žamor djece koja se kupaju u blizini mog jezera koji je najveći ikada.Zvali smo ga svi Raj.Posebno je krasio veliki dio moga mjesta zajedno sa lipom koja je cvala u neposrednoj blizini i često djecu mamila na razne nestašluke i taj odraz dječije mašte.A to jezero ako možemo ga čak i nazvati je bilo jedinstveno zato što je različite ljude mogao da izliječi i prema tradiciji ona je ljekovita.Pokušao je i jedan dječak po imenu Malik, sin Ibrahima i majke Hamide da u njega uskoči.Za njega miris godišnjeg doba u svom ciklusu je bila poljoprovreda.Naravno, pomagao je vrijedno svojim roditeljima uprkos svojoj bolesti koja je je bila jako teška i iz dana u dan upitna.Mada je on sit ljekara, bolovao je od leukemije.A imao je svega 10 godina kada je saznao da se bori sa opakom bolešću.Čestitog srca i iskrene naravi naš Malik nije imao mnogo prijatelja.Često je sjedio skvrčen u četiri zida i sanjajući da se sa nekim može družiti, zato što ga mnogi nisu razumjeli niti željeli da pričaju.Mrzjeli su ga.Smatrao je da takvim osobama nije potreban bilo koji način komunikacije niti pridavanja značaja njegovom bolu koji je nosio, a drugi su mu se podsmijavali kao po običaju za svaku radnju.Kao da je živio u nekom strahu i trepetu.Često svraćajući u grad shodno da je živio na selu i za njega je način takav života najljepši, mnogi su mu se rugali jer nije imao baš kao svi što imaju.“Lago, lago“, ponižavali su ga tako uzduž široke ulice koja je nedavno čak i asfaltirana.Obična donacija sitna je tu bila, radoznali seljani su uvijek trpali svoj nos tamo gdje nije trebalo, no da se vratimo Maliku.Ćutao je svakako jer pravda uvijek zadovoljava sve stvari u životu i živio je za trenutak kada je vjerovao da može biti nekada nešto bolje.
Najboljeg druga nije imao nikoga osim roditelja, ali su mu se smijali jako mnogo zbog toga.Volio je inače jako prirodu i u njoj je tražio iskrenog prijatelja.Vjetar koga je zvao Ismail i vodu Džanan su mu ulivali sigurnost tokom proljetnih dana koje se često obitavalo rascvalom lipom i ponekim cvijećem koje s terase obližnjih komšija postave kao za statuu.A okruženje kakvo je bilo njegovih komšija, to je već neka druga priča sama za sebe.Tako jedne prilike radeći zadaću u podnevnim satima jer se školovao od kuće i nije imao uslove za bilo šta u životu, želio je neke promjene da stvori, ali je relativno bio jako mlad.Takav podvig bih mogao da mu stvori lažan osjećaj pružanja pomoći; tako su smatrali roditelji.Unakrsno sa time učenik je sa veoma dobrom perspektivom.Likovno je posebno volio da crta apstraktne predmete i da od njih stvori nešto čime bi se Rembrant sam ibretio od glave pa do pete.
A znao je da dobro čak i zapjeva, pa iz Muzičke kulture je imao najbolje ocjene.Akademik da bude.Ponos svog oca i majke, prava junačina – podršku je imao uvijek od strane njih.Siromašni i života svog preodredili su samo Maliku, željeli su da ugleda svjetlo na kraju tunela.Da ga to jezero izliječi potpuno od svih tegoba, teškoća i od zlih osoba.Volio je da mnogo prašta svima jer učen je dobroti.Nerijetko se zadesi da ga leukemija učini čak da počne vrištati i cičati kao luda marica u prijašnja vremena, ali se vrlo brzo pokaje.Malik je s vremenom počeo da se jako mijenja; smjena godišnjih doba mu je već s vremenom počela da dosađuje i više nije imao ikakve snage da ih prati s korakom.Njegova bolest je polako izmicala kontroli, ali sigurno u put ka nepovrat.Odlučili su da najbolje za njega je da ide doktoru i da uvide postoji li barem neko zadnje rješenje koje je moguće ostvariti.Doktori su za njih bili svetinje, i nisu se protivili za dobrobit njegova.Joj, sjećam se proljeće dolazi i znaš ono; priroda se budi i sve cvrkuće kao nekada u stara vremena, dojave ptice s pendžera da je vrijeme za ostavljanje zadaće i izlazak napolje za kratku igru.Maliku do toga baš nije bilo.Putovao je u Zenicu, mnogo daljeg mjesta odakle je njegovo selo skriveno za sada.Odsječeni od lokacije, babo je svoj crni teški kaput prethodno ugrabio sa čivila, dok majka skaharli je ponijela svoju mahramu i nešto u korpi.Šta je to bilo, nikada nisam drug moj saznao.Bilo je rano jutro, pola pet.Laganim hodom po kaldrmi mog sela uz pozdrav cvrkuta ptica i zvukom ezana označava moj odlazak u Zenicu.Stadosmo pred jednu autobusku stanicu u nadi da će neki autobus naići.Na opšte iznenađenje, eno ga! Plavi sjajni autobus je prišao ka nama, dok vozač otvara vrata njegova.Čuje se samo „PSS“, i jedno po jedno ulijeće nevoljnim i teškim korakom.
– „Dokle idete, gospodo?“
– „Do Zenice, do Zenice „ – ponovi majka tihim glasom.“
– „8,50 KM sveukupno.“
– „Izvoli, da te sreća prati cio život“ – reče majka kao glavni akter svega.
Nastavismo dalje u tom ritmu sjedajući za prazna mjesta autobusa iako je već naroda pa na šačicu i bilo.Obučeni u raznim odijelima i fora osmijehom, meni je lakše vidjeti bilo smjenu godišnjeg doba.Iz prirode sam gledao samo najbolji best quality,drveće i smeće kao nevoljni prizor moga putovanja.Pa trajalo je jako dugo putovanje, leđa me zaboliše jako.Glava, ruka i noge su počele da trne baš jako.Najzad stigosmo negdje u kasno veče pred jednom zgradom zvanog ambulanta.Čudeći se raznim zgradama kao otrembešeni idioti, da čovjek pomisli da smo stranci a ono domaćini, ne bih nam vjerovao.Ulazimo na vrata, sama se otvoriše.U našem selu moraš vrata dva-tri puta gurnuti da „hlupi“.Dočeka nas neki čiko s bradom i plavih očiju kao nebesko more pa veli :
– Dobar dan, izvolite. – reče doktor.
– „Trebam svoga sina na pregled kod doktora Kostića, ima hitan slučaj.Nismo mogli čekati, hemoterapija je zakazala i ne osjeća se najbolje.Ima bolove i mnogo se promijenio.Smjena godišnjeg doba mu baš nije prijala.Ne želim da mu šta bude..Umrla bih od tuge goleme!“ – reče skaharli majka već u suzama.
– „Ne plači, biti će sve dobro.“ – rekao je moj otac.
– „Pričekajte u čekaonici, brzo će on.“ – potvrdio doktor a meni ukazao osmijeh na licu kao da je sve u redu, ma znam da nije ali razumijem kao.
– Klimnusmo glavom kao telad i sjedosmo.
Bilo je baš kasno u čekaonici,21:00 a narod se sjatio kao da je fešta neka.Bolest do bolesti ne bira a ja mlad eto pa obolih.Oko mene starije osobe, svi će mi se smijati ako popričam s bilo kime.Lakše mi je ćutati nego da zborim.A najzad čekajući doktora i red kao zakon države naše je užasan, pa smo došli negdje u samu zoru.Doktor Kostić se pojavio, čovjek crne kose a jako mlad je bio.Gotivio sam ga zato što voli smijeh i pozitivnu energiju, pa zbori ti on :
– „Malik Smajlbegović“ – prvi put me proziva a ne čujem ga.
– „Malik Smajlbegović“ – drugi put sasvim jasno prenu se iz polusna živog.
– „Uđite u ordinaciju, neka i roditelji uđu s tobom.“ – ko jaranski mi govori.
Sjedoh za onu svoju poznatu stolicu, moga druga Adema.Pitao me doktor kako sam i osjećam li bolove.Naravno da sam rekao istinu, ne želim da ćutim.A preporučio mi je bio to famozno mjesto Raj da obiđem u nadi da mi ublaži bolove kao mehlem za dušu, međutim nisam mu nikada rekao da me niko neće razumjeti i da mi se smiju.Stanje nakon pregleda je užasno loše.Prognoza da je bolje je pala u vodu baš kao proljetni vjetar kada puhne blago pa kosu uneredi koliko god je složio kako valja.Ah, osjećanja moja tužna i pomiješana.Skaharli uz dogovor majke i oca nasamo nakon pregleda i svih događanja sam znao da moj život više i nema nekakvog smisla, da je vrijeme za mrijeti.Saznao sam da su mi dali nekoliko mjeseci života, i da šanse za oporavak su jako male.Tako nikakav zalazim u autobus prvi koji je bio tek u 10:30 ujutru sa istim okolnostima napuštam mjesto.Dani mi počinju polako da odbrojavaju i više nemam gdje da budem i sa kime da porazgovaram i da mi utjehu pruži.Prolaze polako dani,jedan za drugim i živio sam sretno i nasmijano kao i prvog dana kada sam saznao da bolujem od neizlječive bolesti.A vazda pozitivac i šega čovjek bio, nisam volio da me mnogi pamte po lošem.Ne valja tako da me vide.Ne voli Bog tužne osobe, barem sam tako razmišljao.U tim snovima zadnjeg proljećnog dana liježem u krevet sa takvim mislima želeći nešto pozitivno za sebe.Poželio sam još da nešto zamislim, ali me san nažalost prekinuo.Prevrtajući se u skromnom krevetu dočekao sam novo jutro i nove radne pobjede.
U sokak dolazi i ljeto, godišnje doba najjače koje Sunce grije i ogrije umornu dušu.Priroda već razgibana i uljuljana u svoje pore dočekuje svakog stanovnika, pa i mene.Sav sretan i nasmijan sam želio da dočekam taj dan kada ću biti ponovno kao srećan čovjek.Dan za danom sam živio svojim tihim životom.Odbrojavao sam zadnje dane sve dok više nisam uspio da pamtim ih.Polako ali sigurno mene snaga napušta iz žilnih peta.Sve jače me bole prsa i srce i gubim razum i kidam nerve jer nije nimalo lagan život.A znaš, jedne noći nisam mogao da zaspim od brige da li ću sutra biti živ ili mrtav.Svi me mrze i ne vole iskrenost i želju za druženjem, a sa time i moja bolest koja me proganja.
Jednog sunčanog jutra dolazi po mene majka da me probudi, vrijeme je za rad u bašti od koga smo živjeli i zarađivali težak novac.Ali ne budim se ni nakon svih drmusanja i poziva.Inače imao sam taj običaj da namjerno nerviram roditelje, ali ovaj put nije bilo tako.Moj svijet je tonuo u potpuni mrak.Moje srce više ne kuca, prestalo je.Tijelo hladno poput sante leda i ti rumeni obrazi i osmijeh od koga sam uvijek nosio, iščeznuo je.To dobro unutrašnje ludilo nikada više neće moći da posjeti doktora Kostića i svog vjetra da mu šapatom kaže kako mu nedostaje svaki put kada prođeš.Vrijeme je stalo zaista u tom trenutku.A tuga od tog dana je postala samo još veća i nepovratna bol nikada više ne može da se povrati k nazad.
Saznao sam nakon svega da je moja majka počinila suicid nedugo nakon tog događaja, jer nije mogla da razumije tu bol i gipkost mladosti prekinute.Za oca sam čuo da je nastavio živjeti u sjećanju na mene.Svake večeri je često palio svijeće u mojoj sobi i često moj jorgan milovao i plakao da ga niko ne vidi, barem Onaj odozgo.
Na mojoj povorci je cvjetalo proljeće i cvrkut ptica koji su taj događaj ispratili sa svojim dostojanstvenim pjevanjem i laganim povjetarcem.Nitko nije bio osim mojih roditelja prisutan.Na moj dan je zaista i nebo plakalo, osvježavajući svježu zelenu travu i kvašenjem mog groba za sve prisutne.Tihim jecajem je okarakterisan moj prolaz života u nepovratni, možda mnogo bolji gdje me mogu razumjeti svi oni koji su me ignorisali želeći sve najgore, dok zauzvrat želim samo ono najbolje za svakoga pojedinačno.Moja misija neće tako lako da nestane i vjerujem da ću se boriti za pravdu i bolje sutra za sve generacije koje prolaze ovim svijetom i planetom Zemljom.
I dalje sam bio tema podsmijavanja mnogo, mnogo godina, sve dok lipa i Raj nije konačno zatvorena.Raj je prošao zaista mnoge tematike i spekulacije da je toksičan i da svi koji su u njemu bili nose nekakav izvor zaraze koji mogu vrlo lako da prošire na sve osobe oko sebe iako oni stručnjaci koji su ustvrdili teoriju nisu znali tačnost informacija.A te odrasle osobe sada su mnogi uz ženu i djecu i žive životom kao da se nikada ništa nije dogodilo i desilo.
Sjetujući druge da budu ljudi i ne čine greške, često dođu na moj grob i prouče Fatihu za sve nedostatke koje nisu mogli razumjeli.A ja, Malik Smajlbegović im opraštam mnogo.Ja sam na mjestu zvanom Džennet gdje štitim svu djecu koja nemaju prave prijatelje i kroz neke iskre vjetra proljećna i uspjehe podstiče da ostanu mladi i zdravi.Jer sve je čovjek stvorio.Za svakog od nas čeka neko bolje vrijeme, ali sudbina je u Božijim rukama.Nisam proživio mnogo, umro sam u 20 godini kao lik kojem je kasnije u selu inspiracija postao.Jedna ulica nosi čak ime Malik Smajlbegović i rado kada me pomeneš, ti u zagrljaj skočim i zagrlim te.Bilo sve tri vjere, sva godišnja doba koja se mijenjaju u treptaj oka.A pošten čovjek je bio kako su mnogi govorili u popodnevnim kahvama i mahalušama i uz teraziju svakog petka gdje smo naš proizvode prodavali uz jako povoljne cijene.Kasnije u onoj korpi nakon mnogo vremena sam saznao da su bile namirnice u pokušaju da mene izliječe od te bolesti koja je navodno moguća bila za izliječenje.Međutim, sudbina je kriva bila za sve o Božijem naređenju.Hodam na lijepom mjestu, tamo daleko da sve vidim i čujem i da uz svoje prijatelje nevidljive podržim u odluci.A u zlu, da zaprijetim pomalo ako je to potrebno.Pratim te…
Jesen i zima je ostala samo kišna i bijela, da ne ostavlja bilo koje uspomene.Moj spomenik dizaće samo cvrkut ptica i dašak vjetra kada nastupi Bajram da radujem se baklavi i soku, Bajram – banci i da od poljoprivrede život je najbolji i najljepši.Bez mrve loših misli i karike margine.Za života je uradio jako finih stvari da ljude ga se sjećaju samo u najboljem izdanju.Od svega je naučio da niko mu nije pravi prijatelj osim roditelja i da sve što je lijepo kratko traje.Proživio je za sve što je želio, učinio da vjeruju pojedini u samog sebe.A uspomene nikada ne blijede i legende žive tek kada nažalost odu od svih i ostaju sami.
A na samome kraju, Malik je ostao bez prijatelja i bez zdravlja.Ostavio oca da u tuzi mu održava grob kad mu drugi neće i da nikada ne ostanete bez voljenih osoba.Majke više nikada nema; njezin grob stoji tik uz mog iako smo pod grobom spojeni rukama kroz prorez u našem skromnom sanduku, iskrenost živi.Poslije rekoše pojedini da su polagali cvijeće i dolazili mnogobrojni poznanici iz Mičigena i Nju Hemšira i uz dim cigare vele : „Bili su dobri,jazuk.“Mladost ne bira.Sve radoznalice neke su bili, ali ćutim da ne govorim ništa više.
Naša kuća na kraju je postala jedna lijepa uspomena i naracija na književnost da ga svaki put spominju mnogi budući pisci.U školama o njoj govore kao o nečemu veličanstvenog i uz poruku da ljepota je u očima posmatrača i da tišina može sve da uradi.A da ne mrziš nikoga.Koliko je to bilo božanstveno, ne mogu ti to čak ni da opišem.Najviše bih volio u svemu da sada zamisliš se i zapitaš : „Koliko poštuješ druge?“.Mada sumnjam da će doći ta vremena da još ponekada razumije takav osjećaj poštovanja i druženja kao u nekadašnja dobra vremena.A ako me ikada sretneš, pozovi me uz dašak svježeg vjetra i rumenog jutra.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 72 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments