Mehmed i lijepa Emina

14 jan
Irma Ećo

Majka me probudi rano. Reče mi da brzo završim obaveze pa da se na vrijeme kući vratim. I babo i sestre će doći, pa da ručamo zajedno.

Ja krenuh do fakulteta. I baš kao po pehu tramvaj se pokvari. Napolju snijeg, hladno, pješke nemam kud. Ostadoh sjediti u tramvaju i čitati knjigu.

Pored mene sjede stariji čovjek. Kasne šezdesete, rekla bih. Imao je šeširić na glavi, ali par sijedih je opet stršilo ispod njega. Crni kaput i čizme, plavi džemper. Ali ispleteni. Vidjelo se da je ručni rad, tu toplinu ni jedna fabrika ne može sašiti. Buket nekog mirisnog cvijeća u rukama. Karta mu ispade na pod. Sagnuh se da mu je dohvatim.

„Hvala kćeri“ – povika.

„Divno vam je cvijeće“ – rekoh.

„To je za moju Eminu. Mirisno poput nje.“

Nasmijah se. Bože, kako je to sretna žena, pomislih.

„Ona više nije s nama, dijete. Umrla je prije dvadeset pet godina na ovaj dan. Sad idem kod nje. Sa cvijećem i džemperom koji mi je isplela par dana prije smrti. Da te grije kad mene ne bude, govorila je. A ja joj kažem šuti, bona Emina. Grijat ćeš ti mene još dugo godina. A znali smo, dijete moje, da to nije istina. Da joj se radilo o par dana. Kasno joj otkriše onog monstruma i ona je već izgubila snagu prije nego je i dobila priliku za borbu.“

Vadim maramicu iz džepa i pružam mu. Suze mu niz lice kanuše, a on ih postiđeno obrisa.

„Dijete moje, kako je to dobra žena bila. Znali smo se od malena. Isprva je nijesam gledao tako, bila ona mlađa od mene deset godina. Kad odjednom, preko noći, izraste Emina u ljepoticu. Ja je vidjeh i ko da mi srce stade. Ma nisam se umio pozdraviti. Saznadoh da ona ašikuje s Asimom, komšija moj. Kud će s njim, pobogu. Propalica je to. Neradnik. Babo i majka sve mu obezbijedili a on ljenština, prstom ne bi maknuo. Lijepog je izgleda, što jes jes. Ali ljepota prođe, dijete moje, nije on bio za nju. Bio sam ja ljubomoran. Ma prestao se s Asimom selamiti. Vidio i on, a i moji da nešto ne valja. Zapitkivali me, a ja šutio, sramota me bilo reći. Odakle mi obraza da kažem da sam zaljubljen u lijepu Eminu. Kako da kažem da bih tražio njenu ruku od oca joj kad ni kučeta ni mačeta nemam. Pored Asima, ne bi me ni pogledali. Ali sudbina, šta li je, kad uplete prste ne možeš ti protiv toga. Trebao ja krenuti u vojsku kad dolazi Emina na vrh jednog brijega, tu smo se još ko djeca svi igrali. Dođe i reče mi da je prosim. Kaže mi neće Asima, ne voli ga. Ja je upitah hoće li je dati njeni za me, ona slegnu ramenima. U jednom trenu, dijete, sreća mi se osmijehnula i svijet srušio. Voli i ona mene, ali kako protiv njejzinih..“

Odjednom se počeše skupljati ljudi oko nas. Tramvaj i dalje stoji. A čovjek nastavi pričati.

„Kažem ti ja njoj, hajde Emina da se dogovorimo. Ja u vojsku odoh, a ti me ako možeš čekaj. Pa ja kad se vratim vidjet ćemo šta dalje, da nađem kakvog posla, da malo na noge stanem. Ja ovako pred tvog oca ne mogu. Spusti pogled moja Emina, meni se duša stisnu. Pisat ću ti često, Boga mi. I dogovorismo se mi tako. Pisao sam joj svakog mjeseca, ni jednog odgovora dobio nijesam. Strah mi neki u kosti ušao. Dođe vrijeme da se vratim kući. Odmah odem na isti onaj brijeg, čulo se po selu da se vraćam, čut će sigurno i ona. Čekah je ja, pa Boga mi i mrak pade. Kad eto je ide, šamija bijela, polahko prilazi gledajući ima li koga. Stade preda me kad povika: „Bolan Mehmede, zar mi nisi obećao pisati? Kako si me mogao ostaviti da čeznem toliko za te?“ U meni se sve sledi. Rekoh ja njoj da sam pisao, Bogom se zakleo. Pa gdje su onda pisma upitala me, a ja odgovora nemadoh.

Dijete moje, nakon par dana sretoh ti ja njenu majku. Nagrdila me ko niko. Da se sklonim od njene kćeri, nisam ja prilika za nju. Neće da me vidi oko nje inače će me njenom ocu kazati. Pisma sva ona uzimala i krila. Kaže udaće Eminu za Asima ovog jula i da mi je bolje da tražim drugu priliku. Ja šta ću, ne mogu protiv njih, sklonim se ja, kad vidim moju Eminu ja na drugu stranu bježim. Kad eto ti jedne noći nje na onaj naš brijeg. Kaže mi da je ukradem, ona živa za Asima otići neće. Kako ćemo bona Emina, gdje da idemo. Kaže u Sarajevu ima nakog rođaka, pomoći će nam on.

Sjećam se, vala, kao da juče bješe. Pripremili njeni svadbu za osamnaesti juli, a ja je trebadoh ukrasti sedamnaestog u mrak. Njena majka primijeti da se nešto dešava, ma nije je puštala, uza se je vodila svugdje. Ja već pomislih da nema od našeg plana ništa, kad tu noć pozvaše njene u čaršiju da proslave udaju kćerke, a Eminu ostaviše da odmara. Iskoristismo mi to i pobjegosmo, pa lakše nije moglo. U autobus i za Sarajevo. Tu nas dočeka njen rođak, i Bog mu podario svaki hajr, pomogao nam ko najrođeniji. Saznadoše njeni, bruka pukla u selu. Dolaziše oni u Sarajevo da je vrate, ona ne htjede. Ma kakvi, nisu više htjeli čuti za nju. Ja joj govorio vrati se, bona Emina, kako ćeš bez roditelja. Ne htjede, dijete moje. Kaže oni mi sreću otimaju, kroje mi sudbinu gorku. Reče da bez mene živjeti neće. Ja se zaposlio, malo pomalo gradili smo, napravili kuću. Dobar posao sam našao, sa zanatom uvijek hljeba možeš imati. Živismo fino, skromno. Allah nam nafaku dao, nijesmo bili gladni ni žedni. I njeni su vremenom smekšali i prihvatili me, al znam ja da ni do smrti nisu bili sretni što je ona za me otišla. Ali šta da se radi.“

Uzdahnu čovjek, ali uzdah težak i žalostan.

„Sve smo u životu stekli, samo djeteta nemamo. Ali ne mogu da se žalim. Allahova odredba je to. Govorih ja njoj da me ostavi, drugog nađe. Ne htjede, Boga mi. Vazda je govorila šta će mi išta bez tebe, zar bi išta smisla imalo. Eh, čovječe. Pričali ljudi, ogovarali, ma njeni jedva dočekali da je ubjeđuju da me ostavi. Ali opet ne uspjedoše. Bilo i meni teško, ne mogu ti lagati. Blizu nas bila osnovna škola, non-stop dječije osmijehe slušasmo i žal neka u grudima stisne.
Odmah niz ulicu džamija bila, gledao sam da što više namaza u njoj obavljam. I jednom odem kad priča dobri moj efendija s nekim čovjekom. Ma vjerujem da me ni vidio nije, ali kad Allah hoće da se tako potrefi. Kaže rečenicu: Allah iskušava onog kog voli. Osvijesti me to. Još sam se više posvetio vjeri i Gospodaru svome. Znao sam da ne trebam žaliti. Teško je bilo, al imadosmo jedno drugo i to nam je davalo snagu. U trideset petoj joj otkriju bolest, al kasno. A ko ovi naši doktori, dok odeš  od jednog, do drugog prođe ti život prije nego ti daju dijagnozu. Bili smo u bolnici taj dan i kaže zagrli me, Meša, da ti u naručju zaspim. Zaspade i nikad oči ne otvori više.“

Čujem šuškanje maramica, teške uzdahe, i tramvaj kako kreće.

„Eto dijete moje, ostadoh ja sam u ovolikom gradu. Sve mi sad pusto. Nisam ti ni sa zdravljem više najbolji. Hrpa nekakvih lijekova, više ne znam ni za šta koji pijem. Nekad pomislim da me bar uze Bog odmah, pa se ujedem za jezik. Ne valja to pričati, ne valja protiv Boga ići. Al eto, teško je insanu kad ostane sam..“

….

„Halalite ako sam vas zamorio. Ja eto svaku priliku tražim da o njoj prozborim koju. Evo ja ću ovdje izaći sad, moram svratiti po neke nalaze. Ko kad te vremenski ograniče za sve, pa ako ne dođem na vrijeme valja opet sutra maksuz ići. Čuvaj se, dijete moje.“

Pružih mu ruku i zahvalih se. Nisam imala snage reći išta drugo. Znam samo da sam dugo o njemu mislila, požalih kasnije što ne uzeh broj telefona pa da ga nekad obiđem. Nisam ga više nikad srela.

Vratih se kući i na ulazu osjetih miris maminih kiflica. Toplina me neka obuze. Sjedoh za sto i odmah krenuh priču o Mehmedu i lijepoj Emini.

(Visited 117 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments