Ispričaj mi opet
priču o svom postanku.
Bila si tužna djevojčica. Progonio te način
na koji snop svjetlosti pada na pod i crvenilo
krovova na kiši.
Nemoj izostaviti ništa.
Među zvijezdama rijetki su historičari.
Svemir o sebi zna samo ono
što se dosjetimo reći naglas.
Zato mi ispričaj
sve što si radila kad niko nije gledao. Kako si stajala
u tišini koja je prvi telegram večeri
i haljinom obrglila
leđa stolice.
Ljubomorna sam na sobe koje su te držale.
Lezi pored mene.
Pospremila sam stan
očekujući tvoj dolazak, u fioke zgurala mrtve
premijere i kubne metre
ispuštenog ugljendioksida.
Svijet obolijeva brže nego ga stignem voljeti.
Zar zbog toga
manje smo lijepe, manje nestrpljive
iza posljednje okuke na cesti
vidjeti more?
Ukrcaj se sa mnom na trajekt.
Nosićemo japanke
i mirisati na kremu za sunčanje.
Vjetar će biti vjetar
a mi ćemo jecati jer ništa ne razumijemo.
Lažu nas promjene.
Mrak nije gušći nego prije
samo mi u njemu budne slutimo.
I što više slutimo, to se više
dodirujemo. I što se više dodirujemo to više patimo.
Tepaj mi
latinskim imenima neizlječivih bolesti.
Sada je kasno poslijepodne.
Spustiću bosa stopala na parket
i preko njih će pasti svjetlost rasanjena vijestima
koje ne želim pročitati.
Ulaziš u stan.
Sve što svemir o sebi zna
ovaj je trenutak:
dva smo tijela—
živa, i jedno drugom
sve bliže.
Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
