Marija Mort

15 aug
Layla Mulić

Noć. Neprijatelj svake normalne osobe, zar ne? Simpatično je to što je meni noć upravo najbolji prijatelj. Daje mi osjećaj sigurnosti. U toku dana, svjetlost vlada te ljudi ne mogu pravilno misliti. A odmah nakon ponoći, svi postajemo ono što jesmo. Razmišljamo o nekim učinjenim djelima u toku dana, stidimo se, sigurni smo da smo mogli pametnije. A šta bi bilo da se dan i noć okrenu? Sanjamo na svjetlosti, a lutamo po tami. Možda ćemo tada postupati pametnije? Zar ne bi tako bilo bolje? Taj strah u svakome kad prođete pored njih, zar Vas to ne uzbuđuje? Zar ne osjećate tu moć? Da li se ikada pitate Zašto su se sve Vaše najbolje uspomene dešavale noću? Zašto baš tada san postaje java?
***
Krenula sam na dobro poznatu adresu. Koračam pustim sarajevskim ulicama. Ispred sebe vidim samo dim svoje napola ispušene cigare. Vidim broj 33 na pločniku zgrade. Bacam cigaru i odmah ulazim u vrlo staru, skoro raspalu zgradu. Zidovi ispucali još od 92’. U hodniku osjeti se jak miris vlage. Otvara mi vrata jedan visoki mršavi mladić. Znamo se baš dugo. Ne znam mu ni ime ni prezime. Viđamo se svake subote u tri sata ujutro. Nikada nisam pitala zašto tako kasno ni ko je on ni šta radi. Nije me bilo briga. Još mi je davao duplo više novca. Ništa nije bio problem tako da ga nisam ni tražila. Odmah me odmjerio i u tišini odveo u spavaću sobu. Cijela prostorija se osjetila po znoju, jeftinom parfemu i požudi. Sve vrijeme su mi misli bježale. Razmišljala sam o svemu osim o onome što se tada dešavalo. Nakon nekog vremena, na samom kraju, mladić mi šapne Marija Mort. I tu smo stali. Gledali smo se par minuta bez riječi. Prešla sam preko toga i počela sam se oblačiti. Novac uvijek ostavi na staru izlizanu drvenu komodu tako da ga mogu odmah uzeti i nestati. Tako sam i napravila. Pri samom izlasku, okrenem se prema njemu, čisto kao neki znak pozdrava. On podigne svoje guste tamne obrve te još jednom me odmjeri. Sve vrijeme, ime koje mi je šapnuo, vrtilo mi se po mislima. Zvučalo je vrlo poznato odnekud, ali nikako nisam mogla shvatiiti odakle. Ne poznajem nijednu Mariju. Nastavljam hodati toliko sporo kao da je popodnevna šetnjica, a ne umorno vraćanje u cik zore. Voljela sam posmatrati usamljenost ulica. Tek pokoja rana zraka sunca dodirne hladan beton i tako nasluti dan.
Lagano ulazim u svoj stana uživajući u zadnjim sjenama tame koje su me uvijek otpraćale kući. Sjedim u svojoj maloj skromnoj terasi i uz predivan pogled na moj rodni grad, pijem prvu kafu. Opet mi se vraća misao o bezimenom mladiću. Osjećam nešto tako čudno u stomaku. Neki bi rekli da je od nespavanja, ali nije mi ovo prvi put da živim bez sna. Pitam se ko mu je ta Marija? Zašto je baš njeno ime meni morao spomenuti? Zašto uopće o njemu razmišljam? Ma da, uvijek mi je bio nekako interesantan, moram priznati. Baš ta misterija ga je isticala od svih drugih. Uredna kosa, hladan dah, čista postelja. Zašto mu je neko poput mene trebao kad može imati koga god poželi?
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Prolazi još jedna monotona sedmica. Svaki isti uzdah, pogled, pokret. Subota. Spremam se za susret s misterioznim mladićem. Lagala bih kad bih rekla da nisam uzbuđena barem malo. Svaki naš susret mi otkriva jedan mali, ali meni vrlo značajan, djelić njega. I ko zna, možda nakon više susreta on otkrije pravo lice.
Kucam na stara drvena vrata njegovog doma. Otvara mi sa blagim osmijehom na licu. Iako sam svjesna da je ovo samo rutina za njega, mene još više uzbuđuje njegova hladnoća i uobraženost. Baca me na postelju. Osjećam za nijansu više agresivnosti u njegovim pokretima. Shvatam to kao izlivom neobuzdane strasti. Nikad se nisam osjećala više živom nego kada sam u njegovom zagrljaju. Pa makar taj zagrljaj bio ispunjen lažnom toplinom. Svaki njegov dodir u meni je budio ovisnost. Čudno. Nikad nisam davala značaju njegovim dodirima sve dok…dok mi nije spomenuo tu Mariju. Moje tijelo je u potpunosti bilo prepušteno njegovoj mašti. Da li sam mislila? Ne, ni najmanje, prepustila sam se trenutnoj ljepoti osjećaja. Kraj. Ispred očiju mi samo njegov pogled pun tame. U tišini smo ležali jedno pored drugog. Imala sam vatrenu želju nešto uraditi, dati mu do znanja da sam ovisnik. Ovisnik njegove mašte…svega što čini jednu osobu realnom. Za drugo nisam ni znala. Moje tijelo nije mi ni bilo važno. Par modrica nikoga nije ubilo. Podnosim fizičku bol previše dobro da bi mi to bila briga.
Opet sam na ulici. Ovaj osjećaj slobode me jede iznutra. Moram čekati sedam dugih dana do sljedeće subote. Nije mi jasno zašto toliko čekati, šta to on radi ovih dana? Šta će mi uraditi ako dođem i večeras? Gore od ovog čekanja ne može.
Opet ta vrata pakla i raja u jednom. Otvara ih moj spasitelj od slobode. Nasmijao se. Prvi put vidim tako vragolast osmijeh ispod kojeg se nalaze sve tajne ovog svijeta – bar mi se tako činilo. Postelja. Osjetim hladne dodire metala i njega kako pažljivo posmatra linije mog tijela. Bol i užitak u isto vrijeme. Bez ikakvih riječi govorili smo. U mislima samo on. Dodiri samo njegovi. Izvor mog zaadovoljstva i sreće.
Nastavljala sam dolaziti svako večer. Iako sam počela i povraćati iz nepoznatog razloga. Nisam mu govorila. Nisam mogla dozvoliti da se uplaši i otjera me. S njim sve nestane. On i samo on je moja terapija. S njim bol ne postoji. Poslije njega, boli više od smrti. Ali vrijedi. Sve što izmami onakav osmijeh, vrijedi. Svaki predmet na mojoj koži ima dojam ruže, dodir trnja i latica u jednom. Ne znam više ni ko sam bila bez njega. Da li je to uopće bio život? Ničega se više ne sjećam. Samo slika njegovog lica mi je konstantno pred očima. Nisam bila sigurna da li sam bliža smrti s njim ili bez njega.
Zora. Umorno ležim pokraj njega i divim se njegovom licu dok spava. Igra zlatnih zraka na njegovoj koži može se porediti sa najvećim umjećima svijeta. Prije sam voljela umjetnost, čak sam i slikala. Ali sada je on za mene najveći umjetnik. Ono što drugi vide u bogu, ja vidim u njemu. Pogledam u svoje tijelo. Ljubičaste mrlje postaju sve veće i veće, baš kao i moja opsesija njima. Ne osjećam više ništa. Tijelo više ne postoji za mene. Dozvolio mi je da prenoćim. Moja sreća nikada nije bila veća. Uspjela sam. Dopušta mi da prodrem do njega. Barem tokom sna.
Jutro. Budi me osjećaj metal na nozi kako se penje na gore. Trnci užitka mi prolaze kroz bespomoćno tijelo. Vidim njega, anđela i đavola u istom liku, kako se smješka. Gleda u mene kao gladni vuk u naivno janje. Osjećam kako nestajem. Posmatra me. Posmatra kako to duša napušta svoj dom. Mrak.
***
Vrisak. Noćna mora. Šta je sve ovo? Da li je ovo san ili java? Gdje sam ja? Šta mi je? Praznina u meni. Da li sam realna? Mrak oko mene. Mučnina u stomaku. Suze već prekrivaju moje lice. Dakle, ništa nije bilo stvarno? Osjećam tijelo kako se trese. Hladan znoj osjetim kad čujem:
– Marija dušo, šta se desilo? – on reče.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 7 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments