Jedva sam čekala da objavim tu sliku i uz nju tekst velike pobjede. Čak sam i tog petka jedva čekala ponedjeljak kada će je otpustiti iz bolnice iako nas nakon toga čeka velika borba s čudovištem zvanim RAK; niz hemoterapija, niz lijekova i milion molitvi upućenih Bogu.
On, Vrhovni, bio je jedini spas od ove nakaze koja je izjedala njene organe tek nakon sedam godina. Da, dobro čitate, zloćudni stanovnik njenog organizma se uselio prije 7 godina i bio miran komšija sve do skoro. Sedam dana mu je trebalo da se naljuti i da krene da razbija u djeliće svaku ćeliju i jeo je svaki trun snage do njene iznemoglosti. Jedino što rak nije mogao ubiti, koliko god se trudio, je nada u nama za bolje sutra, nada za taj ponedjeljak kada će nakon mjesec dana napokon izaći iz pustih zidova Kliničkog Centra u Sarajevu. Koliko god nas je nešto gušilo, tu negdje između srca i želuca, radovali smo se kada ćemo je napokon moći zagrliti. Baš tu između srca i želuca nalazi se duša na kojoj će zauvijek biti neizbrisiva bol. Osjetila sam to taj petak jer se stvarala praznina koja me gušila i nije dala da jedem, a svaki put kad se prejedem baš duša treba da se pomjeri da mogu da dišem. Nije se pomjerala. Samo je rasla i gušila. Sve to nije bilo važno pored silnog planiranja dočeka; Pravila bih šampitu koju je poželjela i neku pitu i pire krompir, ma sve što poželi. Njene omiljene karamele sam pripremila ne govoreći joj i veliki zagrljaj, najveći, da kažem koliko je volim za sve godine koje joj to isto nisam imala snage u sebi da kažem.
Taj petak sam čekala ponedjeljak. U ponedjeljak će je otpustiti. Otpustili su je tu subotu, rano ujutro. Zaspala je i zli stanovnik njenog organizma je konačno uzeo pobjedu koju ni sam ne razumije, ali pobijedila je i ona. Sigurna sam u to. Njena pobjeda nije dunjalučke veličine, jer rano odlaze samo oni kojima je čuvano mjesto u raju. Hvala Mu.
—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
