Majka

15 apr
Aldijana Kerkez

Isprativši supruga na posao, djevojčicu u vrtić, krenula sam putem Kantonalne bolnice Zenica. Radim tu već tri godine kao kardiolog, i dani su uglavnom burni i teški, pregledati na desetine njih koji su tako mladi da bi njihovo srce prestalo kucati, ili one već u poodmaklim godinama, svodi se na isto, a to je da je život prekratak, ne tako rijetko okrutan i nepredvidiv.
Danima me muči i proganja razmišljanje o jednoj ženi koja je nedavno došla ležati u našu bolnicu. Radi se o gospođi Harisi, jako finoj, nadasve dobroj ženi, starija je, dijabetes je već zavladao njenim umornim tijelom, srce sve više slabi, godine su učinile svoje. Prošle sedmice u noćnoj smjeni dok sam obilazila sve sobe da pogledam treba li nekom nešto pomoći, čula sam njene jecaje iz sobe. Vrata su bila sasvim malo odškrinuta, a ona, u jednoj ruci drži sliku, u drugoj maramicu već natopljenu suzama. Teški majčini uzdasi probijali su betonske zidove, ušla sam da je utješim.
Na slici je, kako kaže, njen sin Ahmed, sa suprugom Lejlom, oženio se prošle godine, čekaju sina, ali po ženidbi se odselio u inostranstvo kako bi obezbjedio skroman život svojoj porodici.
“Željna sam ga”, doktorice, govori to dok se suza sliva niz lice obasjano mjesečinom.
“Vrijeme mi je da idem na ljepši svijet, a njega se nisam nagledala, majčinog srca iz grudi (iz silne ljubavi bi tako govorila), svog jedinca i svoje najveće radosti.
Boli majčino srce, boli, jer neću dočekati njegov evlad, neću dočekati da uzmem u naručje njegovo čitavo bogatstvo, neću dočekati da ga povedem za ručicu na jaciju u džamiju.
Nema mi mog’ Ahmeda, posao pritisnuo moje čedo, tuđa je to zemlja, radi i dan i noć, znam, govorio mi je preko telefona.
De pogledaj, doktorice, možda me i zvao, pokazao mi je gdje da stisnem kada me pozove, možda nisam čula kad je zvao, možda sam spavala, ne znam ja na tom čudu ništa osim da se javim svom Ahmi”.
Plače, suza suzu stiže…
Uzela sam telefon da pogledam, nema poziva, niti jednog, nisam znala kako bih joj rekla, rastužila bih je još više.
“A more bit’, nije ni zvao, da se snaha Lejla nije otišla poroditi, ili da mu se nije šta desilo, ne daj Bože, a ja nisam pokraj njega?”, tješila bi majka Harisa samu sebe.
Pomogla sam joj da legne, pokrila ju, rekla joj da se ne sikira, javiće se, možda joj i dođe sa prinovom u posjetu, to ju je posebno oraspoložilo.
Legla je s njegovom slikom u ruci, telefon ostavila pored uzglavlja da čuje ako bi je nazvao, a ja ostadoh sjedeći pored njenog kreveta, gledala sam kako čvrsto drži njegovu sliku, kako je spokojno zaspala nadajući se da će joj doći da ga vidi.
Sutradan, čula sam tužne vijesti po dolasku u treću smjenu.
Srce majke Harise je prestalo kucati u poodnevnim satima, negdje oko ikindijskog ezana, kažu da je i dalje držala njegovu sliku u ruci i da je rekla da joj poselame sina i unuka kad dođe da je spremi na poslednji ispraćaj, onaj vječni.
Jutros, kada sam pila svoju prvu kafu na poslu, na šetalištu ispred bolnice, sretnem čovjeka sa ženom i tek rođenim djetetom.
Bio je to Ahmed.
Pitao je gdje može da preuzme majčine stvari, sav uplakan i izmoren, kaže dao je sinu ime Haris, da ga sjeća na majku Harisu, kaže i da sebi neće halaliti što je nije pozvao te noći, samo da joj čuje glas.
“Hvala Bogu, imam ženu, sad i svoj evlad, ali bez majke mi ostade velika praznina u srcu i duši koju niko nadomjestiti ne može”.
Dala sam mu stvari, imala je vrečicu punu tableta, inzulina, par cvjetnih šamija, suknju koju joj je Ahmed kupio i donio u bolnicu da ima, poneku majicu i telefon, koji ostade bez propuštenog poziva.

-Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba

(Visited 1 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments