Majka

23 maj
Alma Brkić

Šta god da napišem nezahvalno je. Šta god da izgovorim, nedovoljno je. Koliko god suza da isplačem, nepresušno je. Kad god legnem, ne probudim se.

Sve što mi je potrebno u ovome trenutku jeste topli majčinski zagrljaj. Jedan nježni glas koji mi izgovara da će sve biti uredu. Potrebne su mi tople ruke koje će milovati moju kosu, te se potom smeđim očima osmjehuti. U tim očima ja sam vidjela snagu, hrabrost, borbu. U tim očima vidjela sam odraz sebe i osobu koju sam voljela najsnažnije na svijetu. U noćima, koje se protežu daleko u beskraj i koje ne pružaju spokoj, shvatih šta je zapravo bitno. Nisu ni novac, ni imovina, niti škole te koje ti mogu pružiti mir u duši. Jedini mir koji čovjeku treba jeste njegova majka. Jedini izlaz, jedina luka, jedini prijatelj. MAJKA je nezamjenjiva, jedinstvena i neponovljiva. Kažu da zapravo shvatiš koliko ti nešto znači tek kada to isto izgubiš. Ali šta ako nisi imao priliku da shvatiš, ako nisi imao vrijeme? Šta ako si bio i suviše mali da spoznaš vrijednost ruku koje ti se rašire svaki put kada padneš sa bicikla? Život ponekad ne da priliku, ali da vrijeme s kojim naučiš kako da živiš bez majčinskog zagrljaja. Kažu da bolest ne bira,niti osobu niti vrijeme. Ali smatram da je od bolesti jedino gore, gledati kako ta ista obuzima osobu koju voliš. A ti si nemoćan. Samo jedan mali šav koji je ispleten, i koji će pući ukoliko nema oslonca. Tada poželiš da se zamijeniš, da preuzmeš svu bol na sebe i da ti sam utoneš na dno mora. Duša bi barem isplivala neoštećena, jer bi sve što voli čuvala sebično. Da može, čovjek bi cijeli svijet prodao samo da ponovno osjeti miris sa kojim je se budio, i noću tonuo u san. Da ponovno osjeti tu toplinu koja ga je grijala umjesto bilo kakvog jorgana. Da samo može….

Sjećam se, jednog dana majka me je odvela do škole i tu mi sa suzama u očima poručila da se čuvam. Bili su to rijetki trenutci kada je mogla stati na noge, i koračati usporedo sa mnom. Tada bih se osjećala kao da mogu poletjeti, kao da joj mogu pomoći. Cijeli dan bih bila radosna, a kući bih se vraćala trčećim korakom kako bih je što prije poljubila. Sada kada su ostale samo uspomene, shvaćam kolika je požrtvovanost majke. Koliko je neiskvarena i čista ljubav prema djetetu. Majke su stub svega. Sreće, ljubavi , topline, nježnosti, mudrosti. Majke su dar Božiji, i zaista duša ostaje prazna kada više ne možeš izgovoriti riječ ‘mama’. Kada joj se ne možeš požaliti što si dobio tricu, i kada ne možeš pitati kada će babo doći kući.

Bol nikada ne prođe, niti postane lakše vremenom. Naprotiv, svakim danom mi sve više nedostaje, i svakim danom uviđam koliko bih voljela da je tu, pored mene. Da čujem kako razgovara sa babom, kako se zajedno smiju. Voljela bih da smo i dalje trio koji sve radi s ljubavlju i koji se sprema da osvoji svijet. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme i zaustaviti ga tamo gdje su zagrljaji bili najtopliji.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 45 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments