Magare

20 jul
Elma Slabić

Nije mi dugo trebalo od prve cigarete do ove druge, treće, pete, ko zna koje, večeras. Vidio sam u njenim zvjezdanim očima previše njega. Hladan izraz lica, prodoran, prikrivao je ono što je nemirna noga odavala lupkajući o’ pod u potpuno drugačijem, bržem, ritmu pjesme od one koju su svirali. Oduvijek si znala maestralno odglumiti osmijeh. Šta se dešava sa tobom? Je li manjkava sada ta tvoja maestralnost ili nešto teško nosiš na grudima?

Gotovo sam zaboravio njen lik. Želio sam je zaboraviti, svim svojim bićem. Želio sam da je sretnem, da prođe pored mene, a ne prepoznam, ne osjetim je. Dođavola. Ovog čovjeka učiniš nemoćnim, čak i kada oči sretnu neke nalik na tvoje, noge me se odreknu. Šta nosiš u sebi? Zašto nešto, neko, kako god ga ljudi nazivali, uporno mi ne dozvoljava da te zaboravim? Pomoslim da ti se ne sjećam boje glasa, onda čujem tvoje “molim?”, nasmijem se… Uvijek ćeš ostati vesela djevojčica, mnogo izranjavana, ali opet grliš svijet. Možda mi nisi suđena, ali, hajde, ti magare moje, budi mi sretna.

(Visited 22 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments