Lutka

7 feb
Hana Subašić

Sve dok je dan svojim rukama obavijao planetu ti si za mene bila nepoznanica. Nepostojeća silueta savršenih proporcija. Komad prošlosti opran nekom izmišljenom ljubavlju drugih žena. Istrgnuto poglavlje iz moje knjige, dok dnevna svjetlost udara u prozore ne znam ti čak ni ime, samo znam da si lutka. Nekada moja, sada Bog zna čija. U sjećanju negdje imam informaciju da obožavaš zalaske sunca. Tako impresionirano gledaš u njih i kroz veliki uzdah kažeš da su prirodna umjetnost. Kada padne noć, lutko., ja ne znam za sebe, kao da rane počnu ponovo da peku kada su posute mjesečinom. Počneš da mi fališ. Vapim za tobom, tvojim dodirom i osmijehom i samo želim da se pojaviš od nikuda i izgovoriš one riječi koje bi popravile sve. Samo bih htio znati da li i ja tebi nedostajem. Bez obzira na odgovor, bio bih zadovoljan. Ostao bih nasmijan jer u toj noći niko ne bi vidio moj osmijeh, a kada svane dan navukao bih svoju masku. Da te ne poznajem. Da si za mene jedno veliko ništa i da ne postojiš. Jer si san. U cijelom svemiru koji sam stvorio za tebe, a odveli su te prije nego što si ga vidjela i zavladala njime.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 43 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments