Ljudska prava su zapisana u srcima ljudi

23 nov
Ema Kurtović

„Ljudska prava su zapisana u srcima ljudi; ona su tamo bila mnogo prije nego su ljudi koji pišu o njima skicirali prve odredbe.”

Mary Robinson, UN

Da li je pravo na slobodu mišljenja koje mi je dato samim time što pišem ovaj rad zaista još jedino pravo koje je čovjeku u našem društvu preostalo? Da li ćete prepoznati očajni vapaj petnaestogodišnje djevojčice na ovom papiru?

Uzimam daljinski upravljač. Crvena tipka na njemu uvodi me u već dobro poznati svijet naše svakodnevnice. Na ekranu se pojavljuje žena. Govori teško, lomeći prste na iznemoglim rukama. Moli dobre ljude za pomoć, njena kćerka je teško bolesna.Kamera sa lica žene prelazi preko trošnog sobička i kao da je to glavni zgoditak, fiksira lice djevojčice velikih smeđih očiju. I, kao da se stidi, djevojčica skreće pogled prema zidu. Ali, ne, kamera je uporna i čovjek iza nje čeka da se djevojčica okrene da bismo svi vidjeli njenu bol, tugu i očaj.  Kamera je opet pobijedila. Uzela je njoj i njenoj majci i posljednji tračak dostojanstva. Ali, ta ista kamera im je u ovom trenutku i jedina nada. Samo od nje zavisi koliko će se dobrih ljudi javiti i pomoći u njenom liječenju. Koliko će ljudi pokušati vratiti djevojčici njeno osnovno pravo , pravo na život, na zdravlje, na obrazovanje? Zar je potrebno da čovjek izgubi svoje dostojanstvo,da bi ostvario pravo na život?

Zar u državi koju zovemo svojom domovinom, i koju su me učili da volim i nosim u svom srcu, čovjek više nema pravo da se sa teškoćama nosi u krugu svoje porodice, u tišini, okružen najmilijim u najtežim trenucima? Zar su ovoj ženi i hiljadama drugih potrebni mikrofoni, kamere, nepoznati ljudi koji  kao lešinari kruže oko njih i  traže u svakom uglu sobe i  borama njihovih lica još patnje i bola? U isto vrijeme i prijatelji i neprijatelji, uzimaju im zadnji atom ponosa da bi im pružili nadu u život. A, ta nada opet teži obespravljenim ljudima, koji će po ko zna koji put, taj dan svoje dijete ostaviti bez užine u školi, svoju porodicu bez komada kruha, jer žele pomoći djevojčici velikih smeđih očiju. I, koliko danas dječaka i djevojčica leži pod slabim svjetlima trošnih kuća i čekaju da im država koju su ih naučili da vole i da ona voli njih, pruži osnovna prava na normalno djetinjstvo i osmijeh na slabašna lica?

Zar je potrebno da se pretvori u prosijaka koji moli za milost? Gasim TV i uzimam mobitel da pošaljem novca onoliko koliko meni data prava dozvoljavaju i molim se da ćemo zajedničkim snagama vratiti osmijeh na lice ovoj djevojčici. Mi,dječaci i djevojčice,mi, penzioneri,mi,obespravljeni radnici,mi ,…posljednji bastioni čovječnosti. Nažalost, davno je već izgubljeno povjerenje u sistem naše države kao ćelije koja štiti osnovna ljudska prava. Danas 2KM poslane SMS poštom,“ kuke dobrote „vraćaju čovjeku, prijatelju, komšiji  osnovna ljudska prava- prava na život, zdravlje, sigurnost, ali i pravo na dostojanstvenu smrt. Pružimo ruke jedni drugima, suosjećajmo, izvucimo iz naših srca savjest,  dobrotu, suosjećanje i vratimo izgubljena, ali ne i nestala prava koja mi, kao pojedinci i zaslužujemo jer čovjeku je ostao samo čovjek!

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 30 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments