Što je Olivera bila Balaševiću, meni je bio on. Pomalo šašav način da se započne priča o ljubavi koja svakako nije epska, ali je satkana od mogo pažnje. U mom svijetu ne postoje Romeo i Julia. Zbog ljubavi se ne umire, već živi. S toga odbijam pričati o njima pa okrećem ovu priču u onu sa malo ljepšim završetkom.
“Hajde, sviraj mi Balaševića”, molila sam pomalo podrugljivo, kao da nisam vjerovala da to umije itekako vješto, a on je, kao u inat milovao svaku njegovu notu dodirima kakvim samo Balaševićeve pjesme zaslužuju biti.
Bila sam pisac koji je život krojio stihovima, maštom, sanjarenjem, a on mi je pokazao ljepotu stvarnog svijeta. Svirao mi je, grlio nježno i ljubio rame pažljivo kao da je od stakla. Dokazao mi je da život nije pjesma, ali se uz nju mnogo ljepše osjećaš, pa mi je svirao.
On je bio Balašević mojoj Oliveri i zajedno sa mnom brojao korake u dugim ulicama zaklevši se da ćemo jednog januara, tačno u ponoć, u ulici Dositejevoj izbrojati 206.
—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
(Visited 62 times, 1 visits today)
