Ljubav prema domovini ne leži u riječima već u velikim srcima

10 jul
Emana Kaminić

Teške su moje riječi. Teške poput nezasite bosanskohercegovačke zemlje. Jake i olovne riječi su ispisane na komadiću ove hartije. Sporo izlaze iz mojih usta ali moraju govoriti istinito. Poslušajte dobro moju priču…

Progutala je nezasita zemlja neni tri sina, sina koji bi danas bili muževi, ponosni očevi ili pjesnici o minulim vremenima. Progutala je tri oca koji bi s ponosom posmatrali razigranu dječicu na proplancima. I dedo bi bio ponosan ispijajući gorku, bosansku kahvu uz rahat lokum. Počela je neni govoriti dubokim glasom: ,,Nemoj,sine moj, gaziti po zemlji gordo i nadmeno.” Rekla mi je da ništa nije teže ,,kao leći slobodan, a probuditi se kao rob.” ,,Sudbina htjela tako, moj sine…” doda nena. Slušajući ove riječi sve me nešto jače probada u prsima kao da drobi svaku moju kost. Nena ponavlja ,,Rat i ropstvo- dva korova koja rastu u svakom zlu, ali ih posijaše i na plodnoj bosanskohercegovačkoj ilovači.” Zborila je nena da je rat oduvijek bio dobar za one iz zategnutih, kožnih garnitura koji posmatraju mladost kako nestaje. Ginuli su i Ahmedi, i Mustafe, i Alije, i Srđani, i Draženi…Ginuli su da bismo mi slobodno koračali i gledali ove doline bogate ljubavlju. Posmatram orošeno lice moga junaka, moje nene. ,,Sjećam se sine gorkih komadića bajatog hljeba koji sam im stavila u zamotuljak posljednji put…”

Suze se sve jače slijevaju niz suhu, ispucalu kožu. Moje svile više nema. Obuzima me dunjalučki danak i sjeta. Sjećam se staračkih ruku, užarenog lica i tankog osmijeha, svih priča što stvaraju izmaglice poput snova. Nema onog starinskog mirisa, nema one skrušenosti, nema onog tračka dobrote. Ne mogu nigdje osjetiti slatkoću njenih džemova i miris njenih kolača. Eh, te šarene dimije bude najljepša sjećanja. Nastavit ću ja da muhabetim…

Moja je priča tri njihova nišana i svi ostali nišani, tri nenina heroja i svi ostali heroji pod bosanskom zemljom. Zar onoliko jada i čemera može stati u nenine riječi?
,,Počela se nad Mostarom spuštati dvadeset prva noć mjeseca jula. Baš te noći prije tridesetak godina prestadoše kucati tri srca. Mjesec blijed od tuge i tjeskobe nosi ideje o slobodi.” Svi mi koji je živimo, osjetimo li, miris šehidske krvi u njoj? O ti, koja si upila krv, i Ahmeda, i Mustafe, i Alije, i Srđana, i Dražena i svih drugih poruči nam da nježno po tebi koračamo. Neretvo, Radoboljo, Bregavo…nosite ovaj glas daleko. Neka se iz vaših dubina čuju srca koja čeznu. Recite mojoj neni, mojoj svili da ne tuguje. Nadam se da je žalost zamijenila ponosom zbog svojih sinova. Poljubite mi nenin mezar… Njena tri sina kao mlađahna rosa dadoše živote za slobodu ove zemlje. Ne smijemo zaboraviti, moramo pamtiti. Čitaoče, ponesi moju priču daleko. Nosi je do Podgorice, Zagreba i Pule, pa sve do Ljubljane i širom svijeta. Zavoli je, jer ljubav sve iznova rađa.

Sjećala se nena kobnog dvadeset prvog jula. Sjećala se svakog teškog julskog dana i sumorne noći. Zasipali su meci sa svih strana kao julski pljuskovi. Nisu oni htjeli napustiti nijedan pedalj ove zemlje. Bole sjećanja, bole uplakane oči moje nene, moje svile… Rađa se istovremeno i ponos zbog nas koji udišemo miris i osjetimo slast života. Opija me miris sasušene trave i zujanje insekata umiruje moju dušu. A duša k'o duša, prava bosanska…Sve bi poginulo opet oživjela, sve gladno nahranila i sve promrzlo ogrijala.

Ubili su oni djetinjstvo, mladost na promrzlim usnama i smiraj u grudima. Tuga se u meni javi, ali jutro sve ublaži… Gledam pupoljke u ovom mostarskom kamenu. Unatoč jakom suncu cvatu stalno. Rastu iz krvi, rastu slobodno… Misli mi stalno nešto govore, a sve više osjećam toplinu rodne grude. Samo se ovdje sunce ovako smiješi, a iz dubina izviru gorke istine. Ima jedan pisac koji kaže da smo mi najzamršeniji narod na svijetu. Kaže da je ,,nesreća što volimo svoju mrtvaju, pa nećemo iz nje, a sve se plaća, pa i ljubav.” Čudim se sve više… Čudim se dobroti ove priče i onima koji je ne umiju osjetiti. Nisu slijepe oči, slijepa su srca u grudima. Neno moja, svilo moja… Svega se sjećam što si govorila. Sva ona sjećanja, moji planovi, tvoja tri mlada pupoljka, i svi ostali pupoljci. Vraćaju se sve uspomene, slike, ona kuća na proplanku, moja nena i opet na kraju pupoljci u mostarskom kamenu…

Sve je moje ovdje. Suza pade na hartiju, razli se tinta, a prsa mi se stegnuše. Zaiskriše suze o slobodi. Narod je tvrdoglav. Nigdje se ja ne mogu smiriti ko ovdje. Baš kao i uspomene, crtice na horizontu svijesti, pupoljci u mostarskom kamenu ne žele nikada umrijeti. A ti što ovo čitaš, sve sam ti morala reći. Pamti ti sve ove riječi. Često se onako bosonoga popnem na mostarske Šehitluke koji svjedoče o minulim vremenima. Tu je sve, pod zemljom, ali živi. I Ahmedi, i Mustafe, i Alije, i Srđani, i Draženi…

Osjetimo ih srcem i dušom. Oni žive u našoj slobodi, žive u nama. Hiljade emocija. To je ponos. To je ljubav. To je sloboda. To ste svi vi…smeđooka djevojčica stoji uprtim očima u nebo iznad Mostara. Dlanovi se dižu u visine, a pod noktima zemlja. Zovem vas sve, a glasa nemam. Sunce probija sve jače, a težak miris osjetim u nozdrvama. U stomaku prvi put osjetim ovakvu mučninu. Hiljade leševa, hiljade slika, rastrganih utroba, rasparčane djece… Julski pljuskovi, nenine šarene dimije… Sve slike kao film prođoše. Sve me boli, a na nepreglednim Šehitlucima bijeli nišani i zlatni natpisi… Zaredala sam… Hujdur, Jugo, Pobrić, Brkan…Um najednom stade, a dah nestade… Bože moj… Ima li jačeg osjećaja od ovoga koji ja sada osjetim? Sve misli da vam uznemirujem kosti, a sve iz želje da ste živi. Znamo mi sada živjeti u slobodi, a vi ste znali kako umrijeti za nju. Čudan hladan osjećaj i zebnja u grlu je sve jača. Gutam knedle, ma sve mi se čini jedna za drugom. Tihi, mirni Šehitluci iz kojih sija sloboda. Posmatram… Pogledima tražim znakove života po mezarju.
Hodam, a mrak se lagano spušta nad užarenim Mostarom, iza ugla sam srela hrabre mostarske sinove koji su spremni dati živote za vječni trag i slobodu ove zemlje. Ljubav prema domovini ne leži, leži duboko pod bosanskom zemljom. Leži u svim venama hrabrog bosanskog sina. Duboko je ona posađena pod zemljom… Pero piše u nedogled, ostavlja vječan trag, trag koji će svjedočiti o ljubavi koja se uzdiže u istini ovih prostora. Na kraju, odnesi čitaoče priču daleko, o šehidima, o zemlji čuvanoj, voljenoj, slobodnoj, ponosnoj, prkosnoj…

-Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 4 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments