Lešnik

1 jun
Asja Spahalić

Drvo koje su obasjale prve slabe zrake jutarnjeg sunca je pomjerilo svoju granu i grančice na njoj kao što čovjek istegne svoju ruku. Poludrvena ruka je mahnula Sunčevom bogu, koji je silazio po stazi od svjetlosti ka njoj. Dok je stari bog silazio, drvo se potpuno izgubilo preobrazivši se u visokog gospodara šume. Od trupa nagore je ovo šumsko biće bilo čovjek, a umjesto nogu je imao konjski trup. Mašući repom, pognuo je jedno kopito i naklonio svoju kosmatu glavu iz čije kose su izvirivali rogovi, iskazujući poštovanje bogu koji je šetao po sunčevim zrakama pred njim.
„Probudio si se, lesniče.“-gospodar šume se ispravio, gledajući boga svojim zelenim očima koje su se stapale sa bojom šume i krošnji. Namrštio je svoje zelene obrve kada je vidio boga obučenog u svoje ratno odijelo, lica obasjanog Suncem pa nije mogao da razazna da li je bog zabrinut ili ne.
„Dajbože, šta te dovodi jutros ovdje?“-upitao je pospanim glasom lesnik, ne želeći da bog primjeti koliko ga brine njegova iznenada pojava.
„Nadgledam pripreme za bratovo slavlje.“-nije mogao da potpuno vjeruje da je to iskren odgovor, ali prije nego je uspio dalje šta dodati prelijepi miris se razlio šumom nagovještavajući Vesnin dolazak-„Ostavi me sa sestrom, lesniče.“
Gospodar šume se opet dostojanstveno pognuo bogu i odkaskao dublje u šumu njegova prilika rastući sve više i više kako se približavao srcu šume, glavom je dodirivao najviše krošnje, ali bio je zabrinut. Češao je nervozno svoju zelenu bradu pitajući se, zašto se bog tako nemarno pokazuje? Pogotovo danas kada slave njegovog brata.
Sada ogromni, gospodar šume je nervozno stegao kožni šal koji je bio svezan na mjestu gdje završava njegovo ljudsko, a počinje konjsko tijelo i prošavši pored skeleta zeca sagnuo se i ispružio ruku ispred svojih usta i puhnuvši svojim, zelenom bradom, uokvirenim usnama, na zečijim kostima je niknulo novo meso. I, ubrzo, maleni zečić je odskakutao u svoj brlog.
Lesnik se zadovoljno nasmiješio i, okrenuvši svoje masovno tijelo zaputio se, svojim koracima budeći usnule životinje, ka naselju koje je njegova šuma okruživala.
Kako se približavao obodu šume polako se smanjivao, dok nije postao toliko mali da je ljudskom oku bio nevidljiv. Kako je Sunce izlazilo, tako su i ljudi napuštali kuće, a suvereni gospodar i nezaustavljiva sila u divljini se ovdje, na ivici šume, uplaši čak i ljudi, pa se, manji od miša, sakri pod lišće.
„O, ti, o, ti, majko Vesno, najčišća majko!“-maleni, preplašeni lesnik je polako spustio list do ispod svojih očiju, otkrivši svoje plavičaste obraze, kada je začuo umiljati glas koji je vjetar prenosio-„Nemoj nas ostaviti, nemoj nas napustiti bez sreće i ljubavi!“-iako se lesnik tresao od straha zbog krupnih ljudi koje je vidio pred sobom ovaj glas mu je ulivao malo povjerenja u njih-„Pošalji nam svoju milost! Nama koji te cijenismo i hvalismo! Tako treba da bude, na tebe se oslanjamo da će tako biti! Tako jeste sve dok na nas Jarovidovo sunce sija.“
Uvjeren da će bogovi biti zadovoljni sve dok je ljudi koji im upućuju ovakve molitve, lesnik je ispustio list i odgalopirao u sigurnost šume rastući, njegova kopita i njegovi rogovi, iako obasjani suncem, ne stvarajući sijenku.
Djevojka, koja je sjedila ispred svoje kuće, je ponovila ovu molitvenu pjesmu sedam puta za redom, milujući usnulog psa koji je spustio glavu na njeno krilo. Izlazeće sunce je obojalo njene kristalnoplave oči, podignute ka nebu na kojem su se miješale zvijezde i jutarnja svjetlost, još svijetlijom nijansom.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 44 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments