Lepeza

17 dec
Luka Bošković

Ona je bila naš prvi flert.

Mišel je okupio sve svoje poznanike da proslavi svoj sedamdeseti rođendan jer nije vjerovao da će doživjeti osamdesetu. Bio je upravu, ali nedovoljno upravu. Niko od nas nije doživio svoje sljedeće obilježavanje desetljeća života.

Ona je bila i prvo sakrivanje tajne njenih usana. Krila je osmjeh i njenu rječitost.

Pozvao nas je sve u svoju vilu kod šume, tamo gdje je svo bogatstvo čuvao. Ipak, trebalo je proslaviti sve što je za svojih 50 godina zrelog života kupio. Unajmio je i mali orkestar za sviranje najtežih dijela, da i mi ostali čujemo da može unajmiti najtalentovanije svirače. Tu sam i upoznao nju.

Ona je bila i prvi razlog našeg ponovnog susreta.

Iako je bilo na slavlju priličan broj prijatelja od kojih me život, odnosno prilike života, odvojio, iako sam došao sa namjerom ne da Mišelu čestitam rođendan, već da upoznam kako su se njihovi životi razvijali, a i usput da se i ja kroz priču pokažem i da Mišelu dokažem da će možda moja sedamdesetogodišnjica života biti raskošnija nego ova sada. Gadno sam se varao. Iako sam imao strogo nacrtane motive dolaska, ona je postala jedini motiv mog ostanka.

Ona je bila i naš posljednji flert.

Vidio sam je kako promatra galeriju Mišelovih slika u dugoj ljubičastoj haljini ispod širokog ljubičastog šešira. Ugledala me, a Cabanelova Venera je krila njene usne. Odmjerila me pogledom, zadržala se u osmatranju mojih očiju i pogled sugestivno pokazala ka slici kojoj se maloprije ravnodušno, makar se tako činilo njenim držanjem, divila. Slika je bila Klimtova. Trebao sam primijetiti da je iza mene bila slika Noćne straže.

Ona je bila i drugo, posljednje, sakrivanje tajne njenih usana. Krila je početke krvožeđi.

Kao što mi je i rečeno, napustio sam dvojicu svojih prijatelja, Aligija i Frančeza, te sam ju dopratio do terase. Ona je tu čekala, leđima okrenuta prema vratima i gledala je u nebo, s Afroditom koja je i dalje krila donji dio njenog lica. Instinkt mi je poručio da ona nije žena ili djevojka, istovremeno je imala i ozbiljnost žene sa godinama iskustva iza sebe, a i naivnost djevojke koja tek treba doživiti iskustvo, koju je lako osvojiti. Kratki pokret očiju, obilježavajući primjećivanje mog dolaska, i brz povratak u gledanju zvijezda kao da mi je rekao da moram da položim test da čujem njeno ime. Počeo sam joj opisivati zvijezde, sazviježđa, te priče, mitove i legende koji se kriju iza njihovih imena, a ona je sve vrijeme slušala, pogledom prateći zvijezde i blago klimala glavom kao znak da dobro poznajem astronomiju i mitove prošlosti. Kad sam završio pričom, pogledala me kao da to nije dovoljno, te sam se sjetio da sam govorio kako ljudi na Zapadu vide nebo, te sam počeo pričati o istim zvijezdama, ali o sazviježđima i pričama kako su ljudi na Istoku opisali isto noćno nebo. Poslije mog monologa, skupila je lepezu, rekla je ponosno „Arijadna“, lepezu stavila u moju šaku i otišla.

Ona je bila i znak našeg posljednjeg rastanka.

Mišelova je zabava prošla, uspio sam pronaći sve svoje stare prijatelje, a i neočekivano neko je osvojio moje srce, a prema tekstu na poleđini lepeze, nekome sam i ja osvojio srce. Lepezu sam Arijadni vratio poslije izvjesnog vremena sa prstenom. Prsten je odmah završio na ruci, a kasnije je i lepeza sve češće bila u ruci. Mislio sam da ja nešto griješim i da se zbog toga ona udaljila, a kad su počele priče o Kugi, javljale su se i sumnje, mada zar nisu svi govorili da su se pred njima njihovi poznanici ili stranci, pretvarali u krvoločna čudovišta i da su počele napadati sve okolo dok ih neko ne upuca u lobanju gdje je mozak i u grudni koš gdje je srce. Ali, jednom sam je uhvatio s Aligijem. On je ležao na podu, a ona je sisala krv iz njegovog vrata. Uhvaćen u djelu, ustala je i lepezom pokrila krv iza usana. Na sekundu sam se sjetio našeg prvog susreta, ali sad su njena odjeća i koža bile umrlane krvlju, kosa je izgubila njen sjaj, a u očima su bili samo posljednji tragovi strogosti, elegancije i priželjkivanja. Pustila je suzu, lepezu bacila na pod i koracima čvrstim mi je kazala da želi da je posljednji put vidim kako je i pamtim, kao osobu uvjerenu u svoju vrijednost. Čuo sam kako je počela trčati čim je izašla iz mog vidika, čuo sam i plač koji je polako dobivao i ono zvjerski što ću slušati narednih mjeseci svaku noć. Aligiju sam morao prisloniti pištolj između očiju čim se počeo pomjerati, morao sam ispaliti metke, jedan u glavu i jedan u srce.

Ona i dalje stoji na tom istom podu, raširena, sa prikazom Afrodite što leži, ali sa otiskom krvi preko njenog tijela.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 115 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments