Lanterna

15 jul
Aida Hot

Čekajući večeru koja uveliko kasni, odlučih da siđem na mol i dopustim talasima da udarajući o stijene razbiju svaku misao koja se kovitlala kroz moju glavu.

Dani su pakleni toliko da je zrak nepodnošljivo težak i vlažan. Svaki dodir je slan, svaki uzdah, svaka riječ. Sunce je odavno napravilo smjenu sa velikim, kao dukat žutim, mjesecom koji je svojim sjajem mrsio pučinu naizgled beskrajnog i mrinog mora. Njegovu svjetlost kroz lanternu na palubi upija brodić starog alasa koji se vidi tek kao silueta koja pleše po notama talasa.

Nema li svako od nas svoju lanternu, jednu šupljinu u ovoj mračnoj igri, koja nas ispunjava svjetlom? A isto tako, nema li svako od nas onu so u moru sto nam oči čini crvenima, a ipak jedva čekamo da je osjetimo na usnama?

Ponekad su i lanterna i so jedno. Vrlo često, lanterna i so su jedno. Lanterna i so su jedno, uvijek. Uvijek nas isto i plaši i raduje, i udara i miluje, i uvijek isto tjeramo od sebe, a neobjašnjivo želimo da je tu, blizu kao more obali.

Večera je poslužena.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

 

(Visited 67 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments