Kronofobija

4 dec
Irvin Kenović

Zatočeni u ponoru
ostali smo samo ti i ja.
Gdje svi satovi, naglo su stali,
a vrata ni prozora više nema.
U ovom trenutku, koji
čini se kao vječnost.

Parajuči zvuk apsolutne tišine
koji probija kroz naše misli,
izluđuje ali daje neki neobičan
osjećaj smirenosti, i neke
smislene suštine.

Iako dani prolaze,
satovi se ne pomjeraju
kao nekada prije
ljudi dolaze i odlaze,
Sunce izlazi i zalazi ali ni jedan sat
pustio otkucaj još nikakav nije

Niko više nije ostao isti,
svi dišu zato što moraju
a ne zato što žele,
ne postoji više onaj isti osjećaj
neke istinske sreće.

Kao da se iznova ponavlja
onaj isti tmurni dan,
kao da nikada ni prošao nije,
sve se čini tako lucidno
isto kao vividno ružan san.

‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎
‎‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎
‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎‏‏‎ ‎
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
(Visited 114 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments