Krhotine

9 okt
Armina Šarić

Tumaram hodnicima mašte,
Strave
I užasa.
Naoružana riječima do zuba,
Braneći sebe od svega onoga
Što je i istina.
Teturam,
Moleći se da nije voz,
To svjetlo na kraju tunela.
Ali korak ne ubrzavam,
Kao da je paraliza sna,
A java…
A, možda i nije.
Ono najteže je unutra,
Nedokučiva tmina u grudima,
U pohodu da proguta ostatke
Svega ljudskoga,
U meni što osta,
S godinama.
Zagrlim sebe da zadržim,
Da koji dio mene ne otpadne,
Dok se kidam
I sastavljam,
Između lošeg i dobroga.
U sivoj zoni sumraka,
A obasjava mjesečina,
Koja enigma u glavi se odvija.
Horor ili drama?
Ni sama više ne znam.
Bestežinsko stanje,
Dok puca neki dio u unutrašnjosti mene.
Čujem komade sebe,
Kako se lome.
I porežem se na krhotine,
Što nekad bješe dio duše,
U rukama čitavih 21 gram,
I ima nade,
Ali ne želim da ih sastavljam,
Bježim.
Dalje od sebe same.
Tražeći izlaz iz ovog ambisa.
Stremim ka kraju tunela,
Ali tunel nema kraja,
Svuda okolo je nedokučiva tmina.
Ostajem bez daha,
I ovaj put,
Ne razaznajem,
Šta je stvarno, šta fikcija.
I čudovište više nije ispod kreveta,
Sad je u glavi,
I preovladava.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 25 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments