Košulja

12 feb
Luka Bošković

Jednog dana si otišao da tražiš više hrane, i da možda pronađeš još preživjelih koji nisu pretvoreni. Nisi se vraćao danima, a ja već u osmoj-devetoj sedmici trudnoće nemam toliko snage da te tražim dalje od naše skloništa. Koliko-toliko sam se brinula o bašti, neke izmjene činila u skloništu i uz pomoć onih knjiga što si pronašao prije nekoliko mjeseci, pokušavam učiti o elektronici. Makar da u ovom stanju budem korisna. Ko zna, možda je i neko negdje napravio omogućio slanje signala, pa možda i pronađemo neke ljude da makar imamo kakvo i takvo pleme, kad već nema društva.

… … … … … … … …

Vratio si se.

Nisi se ti vratio. Vratilo se Ono što si nekad bio ti.  Gmizalo je na zemlji. Nije imalo noge, ni jednu ruku, a šaka kandža je bila smrskana. Ne znam jesi li pri posljednjim trenucima svijesti to sam sebi učinio ili možda ima u blizini neki nepretvoreni čovjek. Ne mogu razmišljati o tome toliko, ali lakše mi je vjerovati da si nakon ugriza sam sebi odrezao noge i ruku, a da si drugu ruku razbijao o neki kamen sve dok ti pošast nije oduzela razum jer pomisao da si u posljednjim trenucima života mislio da ni ti kao Ono ne bude opasnost za mene i naše dijete mi daje snagu da nastavim dalje, da se utopim u crvenu rijeku.

Držala sam sačmaricu dok si se ti se Ono gmizalo do mene i zapomagalo.  Suza koja mi je iz oka pala na rame dala mi je snagu da povučem okidač, ne iz ljubavi prema onome što si bio, već da  uradim ono što moram radi sigurnosti našeg djeteta.

Kad si je Ono palo na pod, ubijeno, svukla sam tvoju košulju, oprala je i od nje napravila dekicu. Stavit ću je u kolijevku što smo je zajedno izgradili kad smo našli mjesto gdje možemo pokušati nastaviti ljudski rod tako da dio tebe uvijek čini naše dijete sigurnim, a oproštajno pismo koje ti pišem ću zaključati da bi kad bude dovoljno odraslo, naše dijete saznalo zašto je odraslo bez jednog roditelja jer ja ne mogu ni zamisliti, ako uopšte nađem nekog preživjelog čovjeka, da bude zamjena tebi.

Kao što sam napisala, ovo je oproštajno pismo. Možda bi me tješila pomisao da možeš negdje čitati sve što bih ti pisala, sva moja obavještavanja tebi kako napreduje pretvaranja skloništa u početke nekog budućeg obnovljenog grada, kako napreduje moje učenje o elektrici i telekomunikaciji, kako napreduje pravljenje radio prijemnika i antene i svi dalji pokušaji nade da se može obnoviti ono civilizacije što je nekad bilo, ali nema te više i moram se oprostiti sa tobom jer će previše teško imati još jednu neispunjenu nadu pored svih ostalih. Zbogom. Ako se ikad opet negdje susretnemo, da ti makar mogu nanovo ispričati kako se život dalje odvijao.

Tvoja Evita

P.S. Pismo sam pisala tvom ocu, ali uistinu sam ga pisala tebi, sine ili kćeri, da znaš zašto sam te sama odgajala i zašto nisam pričala o tvom ocu, a samo pismo je napisano bez ikakvog osjećanja sigurnosti da ćeš doživjeti do njegovog čitanja.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 69 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments