Košmari

15 feb
Merisa Bijelonja

Budio sam se često tih noći, sav u znoju, iz nepodnošljivih konstantnih košmara. Ničim izazvanih, a opet toliko jakih da sam znao sjediti u trpezariji pod bijedičastim svjetlom uličnih svjetiljki, pokušavajući cigaretom umiriti ljudski nakon za bijegom i strah. Sanjao bih kako me nešto lovi, ali je šod krinkom. Ne bih znao ni opisati o čemu se radi kada bi me neko upitao. Šta li me proganja a da ga ne osjetim i ne vidim, nisam shvatio ni tada. Tjeskobu nisam mogao odagnati i bila mi je odani saputnik i u ranim jutarnjim satima. Bilo mi je sve to čudno, nisam emotivac pa i ne mogu reći da se odražava na snove, ali negdje su morali imati uporište. I to, dovraga, prilično stabilno. Palio sam cigarete nekontrolisano. Prestao ih brojati individualno, a evo i broj kutija miješam. Nisu imale neki mnogo velik učinak, ali osjećaj psihičke satisfakcije nakon ispunjenja te radnje bio je dovoljan da smirim nervozu i potisnem tjeskobu. Čak mislim da sam postao imun na njihovo dejstvo od prekomjerne upotrebe. Više sam ih konzumirao iz navike. Pogotovo one da držim cigaretu između prstiju dok pišem poruku prijatelju koji kasni, ujutro.
Ni to jutro nisam bio, ne znam ti ni ja, raspoložen, ali držao sam se standardnih uzrečica i fraza čije mi je izgovaranje ulijevalo sigurnost. Ljudska potreba za ispoljavanjem navika, kao to rekoh. U rani jutarnji sat, zoru, kako to hiperbolišem, pronalazio sam put kroz maglovite ceste sarajevskog naselja, u sebi se zahvaljujući bogu i svemu svetom što nije bilo nikoga. Ljude ujutro nisam nešto naročito primjećivao. Niti sam imao potrebe i želje da to radim. Jedva skupio sat dva sna, pun nelagode, mrzovoljan, još idem na predavanja. Nekad se stvarno zapitam, zanesen uticajnim poglavljima financijskog marketinga, šta bi se desilo da sam prihvatio ponudu da studiram, žargonski, preko. Prije nekih nepunih godinu dana, tako nekako, sastančio sam sa profesorom koji predaje na jednom danskom univerzitetu koji radi po Cambridge principima, a inače je naš. Rođen je u Brčkom, u Sarajevu studirao i kako reče, iskrsla mu je šansa da ode, takoreći, trbuhom za kruhom. Taj čovjek, ime mu je počinjalo sa slovom M, mi je rekao više za sat i po vremena razgovora nego što su prijatelji za dvadeset godina. Nisam mu baš povjerovao za izvanredni talenat i entuzijazam, toga sam lišen, ali mi je svakako laskao pokoji kompliment od kompetentnih ljudi. Bio je spreman založiti se za mene tu, napisati po koju, skromnu, riječ preporuke, kako bi me lakše primili i kako mi sa vizom ne bi pravili probleme. Mada je i sam rekao da Danci nisu teški po tom pitanju. Šta ja znam, primamljiva je to ponuda bila. Studirati u Danskoj, daleko od ovog sarajevskog smoga i namrštenih profesora koji bi te radije izmučili za tu mizernu platu nego, kako bog zapovijeda, predavali. Kao mali sam se zamišljao negdje u inostranstvu, u svom stanu, zaposlen, u sebi se neprekidno nadajući da ću uspjeti pronaći način da to ostvarim.A ja, budala, odbio. Šta će mahala reći, kako će roditelji reagovati. Nije mi, da ne lažem, to bilo prvo na što sam pomislio. Čim mi je gospodin iz Danske, kojem sam ime zaboravio, predložio studije tamo, zapitao sam se kako cu bez nje. Pusti posao, kakve pare, ako nema nje. I nisam otišao, mislim, ne bi ona htjela sa mnom, njeni su ionako strogi. Ostao ovdje, upisao Ekonomski fakultet, uspio naći i neki solidan posao, da svoje rasteretim, a i da njoj bude dobro sa mnom. Mislio sam da ljubav ne smijem ispustiti iz ruku tako lako i krenuti u lov na svoje snove. Vječno mi je pričano kako ljubav nikada ne dolazi dva puta, pogotovo ona prava. U nju nisam vjerovao i prezirao sam je iz dubine duše. Ne jer sam imao neka loša iskustva, nisam. Ljubav mi se u isprva činila strana, mrska, ali sam je, znatiželjan, počeo istraživati i tražiti njeno dublje značenje. Razgovarao sam sa prijateljima i poznanicima o njoj i dobio varijacije istih odgovora. Ljubav je dakako postojala, samo je svi ljudi drugačije percipiraju. I od nje me glava znala zaboljeti. Dok nisam shvatio da je se ne mogu riješiti. Kada sam joj dao ovlasti nad mojim umom osjećao sam se bolje. A imajući nju, zbog koje sam odbio sne, osjećao samse snažnije i sigurnije. Propustio sam možda najveću životnu priliku, šansu koju čovjek jednom dobija, zbog crnokose djevojke visokog intelekta i dječjih očiju. Kad sam budala. Nisam znao da će ona odabrati šarlatana koji je vozio BMWa pored mene. Tad sam naučio, na teži način, da nema stvorenja na ovom svijetu koje će biti vrijedno odustajanja od sebe. I svjestan sam sad odakle sve silne noćne more. Odakle tjeskoba. Bacio sam svoje snove u ponor, odrekao ih se kao da nisu ni postojali. Šta je drugo do košmari uopće moglo doći na njihovo mjesto. Umjesto da se ponovo vidim u budućnosti i motiviran nastavim da pokušavam, ja sada sanjam kako se davim, utapam, u sopstvenom bolu i jadu koji je ostao. Odbacio sam sve dobro što sam u životu imao, da bi ona bila sretna. Mada, ne kajem se. Znaš kako, voljeti nije grijeh. Pa kako završi, završi. A, boga mi, bio sam spreman i samog sebe da se odreknem da nju imam blizu.
Voli pažljivo i obazrivo odaberi koga. Neki ljudi ljubav ne vide kako je vidiš ti. I da srce iščupaš iz prsa u znak ljubavi, okrenuli bi svoju glavu. Stoga pazi koga voliš. Iako im tvoja ljubav ne može naškoditi, neki ljudi prosto nisu spremni da budu voljeni.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 55 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments