Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije Bosne i Hercegovine do oktobra 2017. godine našu zemlju je napustilo više od 35 000 osoba. Mladi kao osnovni razlog za ovaj, nimalo lagan korak, navode nezaposlenost i potragu za boljim poslom kao i poslom u struci.
Odgovor koji je najčešći na pitanje ”šta trenutno radiš ili planiraš nakon srednje škole ili fakulteta ” je ”učim jezik , uskoro pakujem kofere i odlazim”.
Svi oni misle da je bolje ”negdje tamo”, da ih čekaju poslovi iz snova i pare koje će po potrebi ubrati sa drveta.
Ako vlasti ovo ne shvate zaista zabrinjavajuće, mlada radna snaga kao i školovane osobe kojima je njihova država obezbijedila to školovanje, otići će u jednom pravcu, bez povratka.
A šta je sa onih 100 000 radnih mjesta? Šta je sa građanima koji ispunjavaju svoje dužnosti i glasaju, u nadi za radnim mjestom. Svake izborne godine, priča se ispričana priča, ali sve ostaje isto, političari obećavaju, građani glasaju, ništa se ne mijenja.
Prava slika ovog problema nije samo brojčano stanje mladih koji odlaze, posljedice ove pojave su dalekosežnije jer ”ne računa se sve što se može izbrojati” (Albert Einstein ), svi oni koji su otišli će neminovno svoj život formirati negdje u Evropi i zasigurno će njihova djeca ostati tamo u već uređenim sistemima, i na sigurnom tlu. Bosna i Hercegovina neće postati zemlja staraca samo iz razloga što je do sada otišao veliki broj osoba, već kada se pogleda u ne tako daleku prošlost sa ovih prostora je takođe otišlo dosta mladih i radno sposobnih ljudi koji već svoju djecu uveliko odgajaju prema evropskim vrijednostima. Kada se sve sabere to su tri generacije mladih ljudi što će u konačnici pretvoriti BH u zemlju staraca jer ovdje neće imati ko rađati djecu, kao i obrazovati ih, prenijeti im stručno znanje.
Bez obzira što sve potiče od ovo brojke 100 000, obećanja više i nisu toliko bitna, jer se u mnogome odnose na one koji su odlučili da svoje živote žive upravo van granica Bosne i Hercegovine.
Jedino realno predizborno obećanje za Bosnu i Hercegovinu je izgradnja dovoljno kvalitetnih staračkih domova, te nabavka potrebnih pomagala kao i obezbjeđivanje funkcionalnih pogrebnih društava podjeljenih po nacionalnim ili vjerskim obilježjima.
Prebacivajući ovaj problem u drugi plan, država će prekasno uvidjeti svoje propuste i gubitke , ovo je alarm u pravo vrijeme.
Mladima nikako ne smije i ne treba jedina opcija i izbor biti odlazak, nego unapređenje svoga znanja i traganje i upornost za poslom. Izreka ” na mladima svijet ostaje” gubi svoj smisao zabrinjavajućom činjenicom da će Bosna i Hercegovina sutra biti država staraca.
Tračak optimizma za bolje sutra krije se u činjenici da će za određeni broj godina i Bosni i Hercegovini zatrebati upravo ovi mladi ljudi kao ljekari, njegovatelji, inžinjeri.
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
