Klupko

5 mar
Edina Hadžiahmetović

Moja privrženost sivilu se nepopustljivo vraćala svaki put kad bih mu ispustila ruku da uhvati sljedeći autobus. Nije tačno da nisam mogla podnijeti sekunde, minute, sate i dane bez njega jer se prosto nije radilo o tome. Naime, u trenutku kada bi na mjesto slušatelja mojih zapuštenih misli ponovo sjela ja, tada bi se postepeno u mom umu mijenjala i svaka zamisao mira. Zasjela bih na praznu stolicu i ravnodušno počela da rasplićem zamršeno klupko misli jer se tako činilo ispravnim. Nakon par trenutaka bi moja podsvijest počela da se čvrsto zaklinje da drugačijeg načina postojanja nema i da bi uvijek trebalo ovako ostati – stolica, klupko, moje ruke i ja. Ispunjenim satima bih smatrala samo one koje bih uspjela provesti uz olovku i papir, skrivena od tuđih riječi i pogleda pošto bi svako strano prisustvo činilo moje nerazriješeno klupko većim. Tako sam postojala i tako mi se dopadalo da postojim. Samo bi moja nepokolebljiva radoznalost dopustila da ga ponovo sretnem i zahvalna sam joj svakim gramom svog povučenog bića, jer u trenu kada bi njegova ruka uhvatila moju, klupko bi se otkotrljalo niz ulicu i ostalo bez ijedne niti.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 61 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments