Kiša

27 apr
Najda Bučan

Bio je to tmuran dan. Sitne kišne kapi su se velikom brzinom slivale niz tamna prozorska stakla davno zatvorenih radnji. Uprkos tome što je sat pokazivao da je podne, na ulicama nije bilo nikog, jer je trebalo biti jako hrabar ili ludskast izaći po takvom vremenu. Sve je bilo sivo, mokro i na neki način jezivo, jer je grad uvijek zračio posebnom radošću i toplotom. Tog dana kao da je i nebo tugovalo i plakalo sve jače.
Iako su sve prodavnice bile zatvorene, sve zavjese na kućama navučene, odnekud se čulo kucanje čekića. Kucanje je bilo toliko ujednačeno da se moglo pretpostaviti kada će se sledeći put čuti grubi glas alatke. Odakle li je dolazio? U toj gradskoj četvrti nije bilo nikakvog svijetla koje bi odalo izvor zvuka čiji bi se talasi na momente stopili sa bukom koju je pravila mokra kiša. Uvijek treba dva puta pogledati i uvjeriti se da li je prva tvrdnja tačna ili nije. Ovoga puta nije. Među dvijema zgradama identičnog izgleda, nalazi se uzani prolaz koji vodi do skromne obućarske radnje čika Milenka. Bio je to šezdesetogodišnji čovječuljak umiljatog pogleda i usana uvijek razvučenih u iskreni osmijeh. Pogrbljen nad stolom, sa lulom u ustima i naočarima na nosu, čika Milensko je koncentrisano popravljao đon crnih muških cipela. Katkad bi bio toliko usredsređen na posao da bi povremeno zadržao dah kako bi što preciznije isjekao valjani oblik cipele, a onda s olakšanjem izdahnuo vlažni vazduh. Njegova radionica je bila jako mala u odnosu na broj alatki i cipela koje su se tu nalazile, ali bi se dobrodušni čiča u njoj snalazio kao da je veličine igrališta. Kada bi ga mušterije upitale kako može tako brzo naći stvar koja mu treba ili kako uopšte može da radi u tako skučenom prostoru, on bi pomazivši svoju dugačku bijelu bradu, rekao: „Moja radionica i ja smo povezani nevidljivom niti. Poznajem miris svakog njenog ćoška i uvijek znam gdje je čekić, a gdje šraf.“
Čika Milenko je bio jedan od rijetkih osoba u naselju koje su toliko radile, a možda i jedini. Radio je svakog dana, od zore do ponoći i nikad se nije žalio. Život ga je naučio da treba da se uvijek bori protiv svih nedaća koje ga zadese smiješeći se. Tako se borio protiv bolesti, zime, pa i kiše tog popodneva. Znao je da tog dana neće imati mušterije, ali je ipak došao u svoju malu radionicu i vrijedno radio. Oduvijek je volio da pjeva i priča priče djeci. Zbog toga su ga i ona voljela i često mu pomagala u poslu. Učio ih je kako treba rukovati čekićem i nerijetko bi ga, pokušavajući zakucati obični ekser u parče daske, neko dijete udarilo po starim, ogrubjelim prstima. On im nikad ne bi zamjerao i često se smijao gledajući ljubičast trag na ruci.
U toj radionici on nije izrađivao samo obuću. Volio je da ispunjava želje razdraganoj dječici i da im pravi igračke raznih oblika. Zato nije bilo čudno to što je jedna mala polica u radnji puna drvenih lutkica, zečeva i drugih svakojakih đakonija.
Ipak, tog dana nijesu došli i djed je bio usamljen. Nekoliko puta bi provjerio da li je sve popravio i očistio, uglancao i posložio. Sve je bilo urađeno i on je mogao, po prvi put nakon mnogo godina, otići iz radnje ranije. Bio je tužan zbog toga, jer je uživao radeći i slušajući smiješne priče veselih drugara. Obukao je stari kaput, ugasio svijetlo i … „Djedice!“ – začuše se radosni glasovi – „Gdje si pošao, djedice?“ U istom trenutku, petoro mokre djece čvrsto zagrli čika Milenka. Brzo je upalio lampu i vidio nasmijana lica i razbarušene kose veselih mališana.
– „Šta radite ovdje? Zašto ste došli po ovakvom vremenu, pobogu? Prehladićete se!“ – zabrinuto reče ne skidajući osmijeh sa lica.
– „Bilo nam je dosadno jer cijeli dan nijesmo izašli napolje, a znali smo da si tužan. Iskrali smo se iz kuće, tako da niko ne zna gdje smo zapravo.“ – objasni plavokosi dječak umrljanog lica.
– „Vi i vaši nestašluci! Roditelji će se zabrinuti! De, de, dođite da posušim ta vaša zarjapurena lica!“ – kaza uzimajući veliki peškir obješen na starom čiviluku.
– „Naši roditelji misle da spavamo. Ne brini, djedice, neće ni primijetiti da nas nema!“ – veselo odgovoriše.
Čika Milenko se slatko nasmija dosjetljivim dječijim glavicama i njihovim zanimljivim idejama.
I tako, sjedeći sa mališanima i pijući vruć čaj, naizgled tmuran dan postade tako lijep za dobrog čika Milenka, starog obućara u malom gradu.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 43 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments