Kapija

14 nov
Luka Bošković

U ovim trenucima, trenucima kada se kroz ulice grada čuju urlici odavno neljudskih stvorenja, sam zahvalan svojoj megalomanijskoj potrebi za materijanim luksuzom. Visoka ograda koja je podignuta radi divljenja gostiju sada služi čuvanju imanja mog od Njih. Dvor, koji je napravljen na vrhu brda da ga stanovnici grada uvijek primjećuju, sada koristi meni da sa visine pratim kretanja i okupljanja Njih. Balkon, na kojem sam svako večer izlazio i uz dim cigare se ponosio svojim prostranim dvorištem i zasađenim ružama, je sada mjesto gdje uz nišan pratim tokom noći snalažljive One koji su uspjeli naći put preko mojih zidina.
Promatram neki zalazak sunca. Davno sam prestao brojati zalaske sunce jer su odavno noći iste, a odavno sam prestao vjerovati da će se išta promijeniti. Pojedina stvorenja su već došla do željezne ograde i pokušavaju se probiti. Njihove koščate ručetine i kandže se probijaju između stubova, ali su bezopasni sve dok ne prođu čitavim tijelom. Tada moram hitro reagovati i mecima im probiti lobanje i grudne koševe. Nije trava više nikad nikla tamo gdje su im se leševi raspali, ali takvih prostora u mom dvorištu nije mnogo. Kroz zrak se čuje kako očnjacima pokušavaju progristi kroz željezo, ali Oni zubima mogu samo proći kroz kost i kožu.
Uz posljednje zrake ovodnevnog sunca se sjaji bakarna kosa, odnosno ono što je ostalo od kose i ono što je ostalo od bakarne boje, dok Ona prolazi između Njih i među Njih se probija do kapije. Njeni krici su najbolniji, ne zato što paraju vazduhom više nego krici ostalih, već jer se i dalje sjećam kako su iste glasne žice nekada proizvodile milozvučni slavujski spjev Mjesecu i Zvijezdama. Nekada prije, dok su trajali dani kada je Kuga bila nepoznata ljudskom rodu, je taj glas sklapalo rečenice i baratalo riječima vještinom onakvom kakvom je Puccini prelazio preko žica svoje violine, ali sada taj glas samo proizvodi kakofoniju kakvu ne može postići ni raštimani klavir na kojem sviraju golubovi. Noćas, ne znam da li zbog toga što je došlo vrijeme i mom razumu da napusti ovozemaljski svijet ili što se najudeljaniji dio Njenog razuma povratio, sam između krikova i urlika čuo kako preko vjetra putuju riječi: „Uuuuuubiiiiiiiij meeeeeeeeee!“
Kao pas kojem je gospodar izdao naređenje, ulazim u dvor, vadim ispod kreveta sačmaru, sjedam, punim je mecima, ustajem i krećem niz stepenice. Čudno je kolika je tišina u dvoru mom. Otvaram ulazna vrata i zapljuskuju me zvukovi grebanja zuba od željezo, cjepanja glasovnih žica i Njenog glasa koji jedva oblikuje riječi: „Uuuuuubiiiiiij meeeeeeee!“.
Prilazim kapiji i gledam u crnilo gdje su nekada prije bile oči, oči u kojima su se nalazile dubine modrozelenog mora po kojima su prelazile zlatne trake Sunčevog svjetla. Nagla bol ispod oka mog i vlažnost koja curi preko obraza me vrati u stvarnost i primora me da se povučem dalje od dohvata Njenih kandži. Zavela su me sjećanja na Nju da sam zaboravio bio Ono što je Ona sada. Zaboravio sam da je onaj um sa kojim sam raspravljao o putovanjima preko svijeta od Zapada ka Istoku, o istraživanjima koja smo provodili u davno zaboravljenim svijetovima Babilona, Egipta, Kine i Rima, i sa kojim sam dostizao spoznaje Vječnosti, zamjenjen čistom požudom komadanja ljudskih tijela i hranjenjem njihovim ostacima.
Dižem sačmaru i uperavam je u njenu lobanju. Neto što sam pritisnuo okidač, primijetio sam sivkastu tekućinu koja je procurila iz crne šupljine Njenog nestalog lijevog oka.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 126 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments