Kamenje

20 feb
Najda Bučan

Kamičak se odvojio od ogromne planine i dugo kotrljao niz njenu velelepnu padinu. Ko zna koliko puta je udario o drugo, mnogo veće kamenje koje mu se našlo na putu. Međutim, uvijek je on bio taj koji bi odskočio u stranu i nastavio dalje. Na kraju je došao do jedne duboke provalije. Nije se mogao zaustaviti i upao je unutra. Ništa se više nije čulo ni vidjelo. Kamen je nestao poput svih onih stvari kojima se to već desilo ili će se desiti. To se događa i čovjeku, ali na malo drugačiji i isto tako bolan način, jer je čovjek živ, a kamen mrtav.
Ljudi su čudna bića. Svi se razlikuju po nečemu, što je ponekad teško primijetiti, pa se često kaže da su ljudi ipak isti, zanemarujući te male razlike. Čovjek želi da živi i da stvara iako je to teško. Niko nije svjestan prave težine zadatka sve dok se ne suoči sa njim. Tada čovjek prolazi kroz razna iskušenja koja pred njega stavlja život, onaj isti kome se radovao i divio. Onda se mijenja sve. Zadaci postaju sve teži i zahtijevniji, a rješenja sve dalja i nerazumljivija. Čak ni podrška koju pružaju najmiliji ne ohrabruje tu osobu da nastavi borbu. Tada shvati da svako ima želje i ciljeve za koje živi i daje posljednji atom snage, ali i da to nekad nije dovoljno. Nije dobro kada se traži mnogo, a daje malo, ili kada se očekuje sve, a ne pruži ništa. Tada život kažnjava pohlepnog čovjeka. Vuče ga u dubinu i mrak iz kojih ne može izaći. I ne treba, jer svi na kraju ipak dobiju svoju kaznu. Ma koliko bila pravedna ili ne, ona postoji i na različite načine uči ljude kako treba postupati. I baš kada nauči, čovjek obično odustaje jer je previše umoran za nove poduhvate i borbe. Samo oni hrabri ostaju, ali je njih veoma malo ili ih uopšte nema, zato što rane koje život nanese teško zacjeljuju i mnogo bole.
I na kraju obično zađe sunce u čovjekovom malom životu, a svjetlost ustupi mjesto mraku. Međutim, ljudi su takvi da se prilagode svojoj okolini i bilo kakvim uslovima, poput kameleona. Nauče da žive u sjenci, izbjegavajući bilo kakvo iskušenje čije su zamke proučili, a opet u iste upadali. Oni obično poslije poraza upoznaju mržnju i šire je među srećnim ljudima, jer žele da i drugi osjete gorak ukus življenja, a ne da se dovijeka slade i ištu šta im srce želi.
I tako postoje dobri ljudi koji imaju veće šanse da postanu loši, ali i oni loši koji su naučili lekciju i shvatili da je nova šansa za bolji život još jedna od opasnih zamki iz kojih je lako izvući deblji kraj. Ljudi su poput kamenja. Dobijaju sivu, bezizraznu boju kada ih život namuči i tada se survaju u neku provaliju svog uma. I izgube se. Zauvijek.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 38 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments