Kaktus

3 mar
Najda Bučan

Psihologija je jedina nauka koja me je interesovala otkako sam čula za nju, pa do dana današnjeg. Koliko god novih stvari da sam naučila o ljudskoj psihi i koliko god sve to bilo zanimljivo i primjenljivo u svakodnevnom životu, mislim da nikada nije sam doživjela onaj moment kada mogu uzviknuti “Eureka!”jer sam shvatila zašto radim neke stvari i mučim svoj mozak raznim pitanjima. Sa druge strane, možda nisam pokušavala razumjeti sebe, svoje misli i osjećanja, jer sam dosta svog vremena i pažnje usmjerila na druge ljude i stvari. To je, vjerovatno, bila velika greška, ali ne žalim. Ipak se čovjek na greškama uči.
Ne mogu da kažem da nikada nisam imala dobre prijatelje u svom dosadašnjem životu. Nije da je moj život previše turbulentan i težak pa da se jedino mogu osloniti na prijateljevo rame i njegovu riječ. Možda su moja očekivanja od osobe koju klasifikujem kao prijatelja dosta visoka, ali sebe ne krivim zbog toga i srećna sam što barem to nije nešto zbog čega sebi prebacujem odgovornost.
Prijateljstvo sam često poistovjećivala sa cvijećem. Da bi jedan cvijet porastao, potrebni su, između ostalog, voda i hranjive materije iz zemljišta. Međutim, ukoliko cvijet ima samo jednu od te dvije stvari, on ne može napredovati i vjerovatno će ubrzo uginuti. Svoje cvijeće sam uvijek redovno natapala vodom, možda i više nego što je trebalo. Neke biljke ne vole mnogo vode i ne traže je, jer im ne treba.Takav je kaktus, naprimjer. Moj je kaktus rastao, cvjetao sa vremena na vrijeme i pokazivao svoje oštre bodlje. Kada god bih mu htjela dati još malo vode, on bi me ogrebao svojim grubim trnjem i na taj način mi pokazao da su mu neophodne hranjive materije iz zemlje. Ja sam to shvatila, sve sam razumjela, ali nisam mogla pružiti i jedno i drugo. Jedina stvar koju sam mogla uraditi jeste dodavati još vode i trpjeti ogrebotine. A te ogrebotine su često boljele mnogo više nego što je trebalo. Pretpostavljam da se to dešavalo zbog toga što sam pojila ono što me je povređivalo.
Često sam ja pretjerivala za ovih 17 godina svog života. Nekad bih pojela previse slatkiša tako da mi je bilo muka, a nekad bih kupila više stvari nego što mi je bilo potrebno. Dešavalo se i da spavam previše, da mnogo radim i umaram se. Ali opet, ne žalim. Nakon svih pojedenih slatkiša sam pazila na svoju ishranu. Sve stvari koje mi nisu bile neophodne sam čuvala i poklanjala onome kome je trebalo. Nakon mnogo spavanja sam uvijek bila motivisana iskoristiti ostatak dana na najbolji mogući način, a svaki naporan rad me je naučio nečemu i prije ili kasnije bi se isplatio. Ipak, nešto što sebi nikada ne mogu oprostiti, a čega sam svjesna više nego bilo ko drugi, jeste pretjerano posvećivanje vremena, pažnje i osmijeha ljudima koji to ne zaslužuju. Prepostavljam da najviše žalim za vremenom, jer ga ne mogu vratiti, ali i za nervnim ćelijama, jer se one ne obnavljaju kada umru.
Sva moja prijateljstva su u nekom stadijumu doživljavala najljepše trenutke i nezaboravne uspomene koje i sada nosim sa sobom. Te uspomene nisu u mom džepu, dnevniku ili na zidu – one su u mom sjećanju i jedino na taj način mogu opstati. Ipak, ta su prijateljstva bilježila i pregršt ružnih momenata koji su ponekad bili toliko jaki da su mogli uznemiriti uspomene i zauvijek ih izbrisati iz mog sjećanja. Tada bi na njihovo mjesto došle ružne situacije, nemili događaji i zastrašujuće slike ljudi koji su, skinuvši svoje lijepe maske, pokazali pravo lice. I prije nego što bi se bilo šta takvo desilo, ja sam znala da to mogu očekivati svakog momenta. I takav predosjećaj – da moji prijatelji mogu uraditi ili reći nešto što će me povrijediti, da su zapravo drugačiji nego što se meni čini i da se nikad ne mogu u potpunosti osloniti na bilo koga od njih – govorio mi je mnogo. Ja sam sve to znala. Znam i sada i toga ću uvijek biti svjesna. Iz svakog momenta provedenog sa bilo kime od njih sam učila mnogo, zapažala sam sve, uočavala i najsitnije detalje. Od svojih najboljih i najbližih prijatelja sam naučila kakve ljude treba da izbjegavam. Njih nisam izbjegla i nije mi žao zbog toga. Da sam htjela, prestala bih nalijevati kaktus i otišla bih.
U psihologiji je ponašanje definisano kao vidljivi dio psihičkog života. Pri analizi ove definicije treba obratiti pažnju na riječ “vidljivi”, jer i Frojd ističe da je psihički život jednog čovjeka kao santa leda– dvije trećine su pod vodom i nevidljive su, a jedna trećina je iznad površine vode i uočljiva je. Moje ponašanje i sve ono što znam o svojim prijateljima nisu u saglasju. Ja sam još uvijek tu, sa pogrešnim ljudima, njihovim pogrešnim vrijednostima i svim ličnostima koje kriju u sebi i pokazuju najmanje očekivanim redoslijedom. Učim kako da filtriram negativnu energiju koju mi prosljeđuju i kako da budem sama onda kada ne bi trebalo da bude tako.
Ja sam svoju vodu potrošila i nemam ništa više da dam. Moja koža je postala otporna na kaktusovo trnje, a kaktus je, ionako slab, oslabio još više. On nikada nije dobio hranu koju je zaslužio, makar zbog vode koja mu je data. Ne može kaktus porasti kad je u mraku.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 54 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments