Kako ne pripadati nigdje

5 sep
Damira Razić

Kasno uveče, negdje krajem toplog jula, sjedim na tremu i pišem ovo bez ikakvoga razloga.Pišem jer duša se skrcila i boli , a da uzroka nema. Ovo je možda priča kako je do svega toga došlo…
Zašto je ikome stalo da baš o tome pročita? Za mene je to samo dobra prilika da nekom iz dna duše izvršitim a da stoji samo na papiru. Svi znamo da i one najmanje prilike iz korijena mijenjaju živote.
Kraj je mjeseca jula i ja se radujem tome. Odavno je to najbolniji mjesec mojoj porodici. Sada kad smo prije dvije godine izgubili i NjEGA . Baš ništa tu činjenicu ne može promijeniti. Večeras, na kraju jula brojim sve svoje blagodati. Iako smo daleko, kažem troje je u svojim krevetima. Četvrti je na nebu. Gleda i ponosan je . SVAKOJ odrasloj osobi dođe dan kada pomisli da mu je dosta tog nepripadanja. Kada ni sam ne zna ,za šta se bori tako silno i grčevito u ovo tako prolazno vrijeme. Kada nas iznova svakodnevnica i stvarnost sahrane, zapitamo se koliko još možemo izdržati . Pričajte šta god želite,mislite , uvjerite sebe, ali jedino vam porodica može pokazati kako pripadati negdje, a ja u ovom trenutku ne pripadam nigdje . Tako u životu ne postoji ” zamalo” , iako mi mislimo da zamalo da si tu sa nama, da tog dana nisi ..možda bi..
Sada je samo dug život komplikovan . Ponovo će subota , dan kad je počelo ovo sve. Mnogo toga boli ,a ne znamo zašto. Breme u duši od koga se srce krči. I nije sve crno ili sve bijelo. Od julske subote je postalo sivo ,sa primjesama drugih boja koje bi ti źelio da mi gledamo. Nisi nam stigao reći da je samoća nevidljiva bolest, da to nekad zna da bude život. Da je nemoguće neke ljude nadoknaditi. Ljubav na to ima čudno dejstvo.Ostali smo kao grupa a nikad više posebice usamljeniji. Niko nije znao da i u najtoplijem mjesecu u godini zna da bude oluja. Za druge je jedan trenutak, za nas nije prestala nikad. Nikada nećete pronaći takve prijatelje kao što imate dok su vam roditelji živi. Oni su tu da leđima brane od najopasnijih valova života , koji znaju da obore, naročito kada niste spremni. Sve riječi su za takvu ljubav sitne. Srce zna da se raspadne na hiljadu komada jer je sada naučilo da nas ne možete dovijeka štititi. A trebali bi, ooo, kakva je to nepravda što niste vječni. I opet je svanulo novo jutro jer ono uvijek svane. Vidim negdje sreću, vidim nas, vidim tebe ! Valjda je tako u tim bolnim mjesecima.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 7 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments